AktivizamHrabra LolaNaslovna vijest

Vahida Maglajlić – po mnogo čemu jedinstvena narodna heroina

Banjalučanka, rođena prije 111 godina. Za svojih tek 36 godina života, učinila je mnogo za žene, njihovu svijest, osnaživanje. Posthumno je proglašena za narodnog heroja Jugoslavije i jedina je muslimanka sa tim počasnim zvanjem.

Piše: Jelena Pralica

/ Foto: Rizah Štetić, Vahida Maglajlić, ulje na platnu, 1952.

Vahida Maglajlić je rođena 14. aprila 1907. godine, u Gradu na Vrbasu. Potiče iz porodice u kojoj je rođeno desetoro djece, a ona je bila najstarija kćerka oca Muhameda i majke Ćamile. Maglajlići su bili obrazovana, imućna i ugledna banjalučka porodica. Ipak, Vahida je tragala za nečim ličnim, onim što je osjećala u srcu i duši, pa se još u ranoj mladosti upustila u borbu za ravnopravnost polova i emancipaciju žena, a kasnije i u onu protiv fašizma.

U djetinjstvu je pokazivala odlučan duh i namjeru da prkosi društvenim načelima i očekivanjima patrijarhalne sredine u kakvoj je odrastala. Stoga se odupirala nekim, za to vrijeme karakaterističnim normama, da striktno bude domaćica, i odlučno prigrlila stav da su žene “ratnice” na svim poljima. Takođe, bila je jedna od prvih muslimanki koje su učestvovale u akcijama radničkog pokreta – radničkim priredbama, izletima i predavanjima.

 

Foto: novovrijeme.ba

Završila je Žensku stručnu školu u rodnom gradu, a u to vrijeme je pokazala afinitete u borbi za prava žena i komunističku stranku. Taj nivi obeazovanja nije joj bio dovoljan i željela je da nastavi da se školuje, ali je njen otac odlučio da bude domaćica. Međutim, Vahida se preko svoje braće, koji su sticali obrazovanje u Sarajevu i Zagrebu, upoznaje sa radničkim pokretom i marksizmom. 

Već u ranoj mladosti priključila se “Ženskom pokretu”, u kojem je, ne zapostavljajući ulogu najstarije sestre u svojoj porodici, bila veoma aktivna, prvo kao članica, potom sekretarka i naposlijetku predsjednica. Njena životna energija i snaga su bile neiscrpne. Kod kuće je bila središte svih zbivanja, bila je pokretač porodice.

U Komunističku partiju Jugoslavije (KPJ) se učlanjuje 1. maja 1941. godine, dok je godinu kasnije pristupila partizanskom odredu, a ubrzo nakon toga je počinje njen politički angažman. Upravo su energija i fleksibilnost koji su je krasile došle do izražaja u tom periodu kada su u Banjaluci, ali i cijeloj zemlji, tekle pripreme za ustanak protiv okupatora, pa je mnogim ljudima bila neophodna pomoć. Kako je Banja Luka bila središte za snabdijevanje i zbrinjavanje partizana, porodična kuća Maglajlića je, poslije okupacije Kraljevine Jugoslavije i uspostavljanja ustaške Nezavisne Države Hrvatske 1941. godine, pretvorena u skladište i centralu za pripremanje hrane, kao i za nabavku odjeće, municije i oružja za partizane. Vahida je učestvovala u sakupljanju sredstava za organizaciju “Crvena pomoć”.

Vahida (desno) na vjenčanju svoje sestre Munibe i Fadila Šerića, takođe narodnog heroja Foto: Wikipedia.org

Zbog toga je fašistima postala smetnja, a kad je ustaška policija saznala za njene veze sa partizanima, u oktobru 1941. godine je pozvana da se javi na razgovor u sutaško redarstvo. Razgovor je okončan njenim hapšenjem, nakon čega je mjesecima bila u pritvoru banjalučkog zatvora “Crna kuća”, mučena je i maltretirana s jednim jedinim ciljem – da otkrije identite ostalih saradnika Narodnooslobodilačkog pokreta.

Vahida, međutim, nije izgovorila njihova imena, pa je poslana na prijeki sud u Zagreb, ali je tog 20. decembra 1941. sa drugaricom Danicom Marić uspjela da se provuče kroz prozor zatvora i da pobjegnu. Nekoliko dana su se skrivale u kući Vahidinog oca, a potom su se dokopale oslobođene teritorije na planini Čemernici. Tamo su uoči nove 1942. godine stupile u partizanski odred.

Radeći na osnivanju Antifašističkog fronta žena u Podgrmeču, uticaj Vahide Maglajlić je bio naročito značajan među muslimanskim ženama Cazinske krajine, odnosno Kozare i Grmeča. Članica Centralnog odbora Antifašističkog fronta žena Jugoslavije postala je na Prvoj konferenciji tog tijela, održanoj 6. decembra 1942. u Bosanskom Petrovcu. Na tom području je djelovala sve do januara 1943. godine, kada sa kolonom izbjeglica i saboraca povlači u Glamoč i Livno, preko planine Šator, a sve usljed početka Četvrte neprijateljske ofanzive. Tu ostaje neko vrijeme, a potom je, po partijskom zadatku, prebačena u Bosanski Novi, gdje je ostala do smrti.

Foto: globalcir.com

Posljednji dan njenog života je bio 1. aprila 1943, kada je stradala u selu Mala Krupska Rujiška, kod Bosanskog Novog, u iznenadnom njemačkom napadu. Sahranjena je nedaleko od mjesta pogibije, u zaseoku Stupari, zajedno sa ostalim palim borcima i žrtvama fašističkog terora koji su tog dana izgubili život. Poslije oslobođenja, njeni posmrtni ostaci su preneseni i sahranjeni na Partizanskom spomen-groblju u Banjaluci, gdje se i danas nalaze, dok se njena bista nalazi u centru njenog rodnog grada, na Trgu boraca NOB-a.

Vahida Maglajlić je ukazom Prezidijuma Narodne skupštine FNR Jugoslavije, 20. decembra 1951. godine, proglašena narodnim herojem. Inače, cijela njena porodica učestvovala je u Narodnooslobodilačkom pokretu – brat Munib Maglajlić je poginuo 1943.  kao zamjenik političkog komesara Druge krajiške udarne brigade, a brat Ekrem Maglajlić je bio doktor veterine i profesor na veterinarskom fakultetu u Sarajevu. Vahidina sestra Muniba je bila udana za Fadila Šerića, koji je takođe narodni heroj Jugoslavije.

Hrabrost i samoodređenost Vahide Maglajlić inspirisale su Palestinca El Helou Mohameda da sastavi brošuru s njenim likom na naslovnici, kako bi služila kao primjer ženama Palestinskog oslobodilačkog pokreta.

Pročitaj još

Od iste osobe

Najnovije