Zagorjela mi je večera. Iz rerne vadim ostatke ribe koji su dobrano crni. Zaključujem da je sredina jestiva. Još nisam naučila kuhati; totalni sam antitalenat.
Izvor: Dženeta Rovčanin, Foto: Irina Levitskaya / Shutterstock
Pokušavam naučiti radi svog opstanka u životu. Odmalena, izvrgnuta sam svojevrsnoj nasrtnoj metodi predodređenja miješanja kaše u šerpi iznad šporeta i u uvjeravanju da je to moj osnovni domet. Rodilo se žensko čije ruke jednostavno nisu spretne za pravilno držanje drvene kašike, hej, Slaveni!
Otac sjedi na trosjedu i posmatra oval koji spuštam na sto. Uzimam nož i počinjem strugati crnilo na krajevima cijenjene pastrmke. Smijulji se.
“Da si kojim slučajem udata, muž bi se naljutio na tebe i napao te”, govori mirno, sa dozom udaljenosti i hladnokrvnog izgovora njemu potpuno razumne i logične fraze, toliko puta ponovljene da je postala njegova mantra.
Zastadoh. U mojoj glavi je ringišpil misli, prisjećanja, zaključivanja… mojih ranih dana djetinjstva. Pojela sam ribu sa slašću. Ionako volim prepečenu hranu.
“Više si sastrugala nego što si pojela”, dodaje.
Već se skoro grohotom smije.
“Znaš, stari”, odgovaram konačno, “ti nisi ni svjestan kakvu si otacoičnu grešku napravio; imaš kćer od 23 godine kojoj si sada vrlo direktno, podsvjesno ili vrlo svjesno, rekao da je vlasništvo muškarca, da nije u stanju preuzeti odgovornost za vlastite postupke i da ima vlasnika.”
“Nemoj mi i večeras pametovati”, kaže dok mijenja kanal.
Foto: ivector / Shutterstock
Rođena sam u ovom napaćenom Sarajevu. Druga kćer moga oca. Sve sam suprotno od onoga što se od mene očekivalo. Zaljubljenik u slobodu i nesputanost. Zaljubljenik u život koji je lišen ustaljenih normi slavenskog načina življenja.
Da bi ovo slavensko društvo bilo zadovoljno tobom – ono od tebe pravi Hasanaginicu ovog vremena. I jedino je tobom zadovoljno dok si Hasanaginica. Ako si kojim slučajem Ana Karenjina ili Ema Bovary – razapinju te dok ti se udovi, glava, oči ne počnu rasipati i raspadati.
Oni su tobom zadovoljni dok šutiš i trpiš, a oni se iživljavaju na tebi kao nad ucviljenim štenetom koje moli za sklonište i za komad hljeba. Svedena si na prostu jednačinu: udaja, majka, domaćica. Hasanaginica ovog vremena hvali se prijateljicama kako “joj muž pomaže po kući”. Da, njoj – ne sebi i njoj. Samo njoj.
Pokušavam pobjeći od mentaliteta koji se adaptirao u moj genetski kod. Gušim ga stalno, hrvam se s njim, ali uvijek pobijedim. Hej, Slaveni! Trebalo bi da se ovdje sve rjeđe rađaju Hasanaginice.
(Svaka sličnost s likovima i dijaloškim rečenicama je namjerna.)
Prenosimo. Ustupamo prostor. Stavovi iskazani u prenesenim tekstovima su lični stavovi ili stavovi redakcija u kojima je autor zaposlen i nisu nužno stavovi Lola magazina.
