Lole iz komšilukaNaslovna vijest

Remi: Da, budimo samouvjereni i čvrsti, al’ hajde budimo i malo realni…

Moram vam otkriti jednu od ogromnih tajni života…
Zemlja se okreće i bez vas.

Remi

Foto: Maja Lesar

Nije to ugodno za priznati, nikako. Prosvijetlilo me prije nekoliko godina, kada sam sa slomljenom nogom ležala u bolničkom krevetu. Dramatično sam očajavala nad vlastitom sudbinom, ”zašto baš ja, zašto baš meni”, u potpunom šoku i nevjerici… Nakon primanja na odjel kirurgije, prvih par sati neutješno sam plakala pod poplunom. Odrasla žena. Plače pod poplunom jer mora na operaciju gležnja. Eto.

(Zaista se bolje upoznajemo kroz ove kolumne, zar ne? :))

Čim sam saznala da moram ostati u bolnici na operaciji, nazvala sam tadašnje poslovne suradnike i objasnila da će prijevod koji sam preuzela morati nešto kasniti. Nisu se previše uzrujali. Štoviše, rekli su da će naći nekog drugog tko će preuzeti moj komad teksta dok se ne oporavim. Laknulo mi je, ali me i štrecnulo. Nisam znala kako bih to trebala interpretirati. Znači, postoji netko drugi tko će s jednakom lakoćom i točnošću odraditi (prema mom viđenju) brutalno težak komad teksta koji mogu prevesti samo ja.

Aha. Znači, nisam nezamjenjiva.

Tjedan ili dva poslije, u kućni posjet došli su moji iz benda. Vrlo sam bitno (i nadmeno) mislila da će biti neutješni i ridati oko moje postelje – ”Miki, vrati se! Ne možemo bez tebe! Ovo više nema smisla!” Ali, ništa od toga – ili štoviše… Dečki su mi pričali kako su imali probe, kako su sve uvježbali, kako rade s drugim bendovima u kojima sviraju… Jebiga, čini se da ni tu nisam nezamjenjiva.

Vratimo se u sadašnjost. Neki put, kad relativiziram svoje sposobnosti, kažem da u životu znam dobro raditi dvije stvari – napisati pjesmu i prevesti tekst. Ali ako su mi empirijski primjeri pokazali da na oba polja koja imam u malom prstu mogu biti zamjenjiva, kako tek onda stojim na drugim poljima? Piše li mi se crno?

Ne nužno. Mislim da je najbitnije prihvatiti da nismo baš u potpunosti ‘bogomdani’. I prije nego što me bacite s metaforičkog mosta, moram se opravdati – da, trebamo biti samouvjereni i čvrsti, ali budimo i realni. Ima stvari koje radimo bolje od drugih, i prekrasno je kada uvidimo da smo najbolji stručnjaci u svom polju, ali ipak, morali bismo se pomiriti s činjenicom da nismo nezamjenjivi.

Nužni? Svakako! Bitni? Uvijek. Jedinstveni? Itekako! Ali nikad nezamjenjivi.

Pomisao da sam nezamjenjiva vežem uz pojam napuhanosti. I ne mogu to više nikada prevaliti preko sebe. Smatram da uvijek moramo biti dovoljno skromni i realistični, kako se nikada ne bismo uhvatili kako na nekog drugog gledamo s visine. To je jedna od najgorih karakteristika sebičnjaka – zašto smatraš da si bolji od mene? Koje to parametre koristiš prema kojima smatraš da si na višoj poziciji? Sama pomisao da bi me netko gledao s visine puni me prkosom i ljutnjom. Ma odakle ti samo oholost za to?

Upravo zbog ovakvih razmišljanja, odlučila sam da više nikada neću kritizirati tuđi (glazbeni) ukus.

Da, neki ljudi jednostavno vole slušati narodnjake. Kao što ja volim punk. Netko bi i za mene mogao reći da sam zbog toga mala prljavica… I nadmeno me kritizirati s visine. Ima ona stara, ”de gustibus non est disputandum” i stari Latini imali su pravo. Što ćeš dobiti kritiziranjem tuđeg (ne)ukusa? Stavit ćeš se u hibridnu poziciju moći, ”spustiti” ćeš nekog drugog kako bi se sam osjećao bolje. Pomislit ćeš, na trenutak, da je tvoje mišljenje nezamjenjivo. I bit ćeš miljama daleko od istine.

Hej, da ne zaboravim… A što je s ljubavlju i zamjenjivošću?

Koliko nam doista ”treba” neka druga osoba? Racionalno gledajući – i samostalno funkcioniramo sasvim u redu. Brinemo se za sebe, kuhamo si, depiliramo noge i kupujemo si lijepe stvari. Koliko nam doista ”treba” netko da nam upotpuni život? Budimo načas racionalniji od Alaina de Bottona (School of Life) i složimo se da nam taj netko nije nužan, ali da je lijepo kad postoji.
Neka ga, ma, neka se nađe.

Možda ćete me kritizirati zbog iskrenosti i izravnosti, a možda vam i ova spoznaja o ljubavnoj ”zamjenjivosti” pokrpa slomljeno srce. Jer nije on ni prvi ni posljednji.
Nije taj koji vas lomi i lijepi. Sami si dopuštamo sve što nam se dogodi. I za sve postoji razlog.

Nije ti nezamjenjiv. Ali ti jesi, barem samoj sebi.

Hajde, povjeruj načas u to.

Pročitaj još

Od iste osobe




Najnovije