Koliko će djece umrijeti dok istina ne postane prioritet?

Policajac Dikson je rasista, osion, aljkav u svom poslu jer vjeruje da ima supermoći, da je policajac nad policajcima, da je sve u svom malom mjestu gdje je toliko malo svega da je biti prvi ili najbolji ili najgori u nečemu ne tako težak posao. A biti uniforma nije nimalo lak posao.

Policajac Dikson (Sam Rockwell) je mjera za prezir, neko koga samo želite vidjeti da gori u paklu, pa mu prije toga zapalite lice, jer sa onima velikih muda koja su često sastavni dio mišjeg karaktera skrivenog iza značke, ili nekog drugog fizički nametnutog simbola autoriteta, dok zapravo, kad padne mrak, plače na maminom krilu, stvari nerijetko stoje tako – dok se ne preobrate, a preobražaj dožive ili zbog opekotina visokog stepena ili stoga što pribijeni na ivicu života shvate da na nasilje ne vrijedi odgovarati nasiljem, već eto onim jednostavnim ljudskim najprizemnijim bitičovjekom.

Opet ja pričam o policajcu Diksonu, a zapravo opet prizivam u sjećanje film koji je meni kao taj antagonista u svom malom gradu – ima supermoći i ima moć da preobrazi. “Tri bilborda izvan Ebinga, u Misuriju” (Three Billboards Outside Ebbing, Missouri), ta priča o smrti, o neriješenom zločinu, o ubistvu nečijeg djeteta i borbi koju roditelj, a zbog koje biva odbačen i prokužen, vodi sam protiv svih, protiv sebe nekog tamo nedgje u dubini duše, znajući da mrtva usta ne govore.

Scena iz filma “Tri bilborda izvan Ebinga, u Misuriju” / Foto: Pinterest.com

Nijedno mrtvo dijete ne možemo vratiti. Nijedno mrtvo dijete ne može ništa više reći.

Martin Makdona (Martin McDonagh) nam priča američku priču. Kako istraga gnusnog ubistva djevojke tapka u mjestu. Kako zločin na površinu izbacuje sve devijacije jedne zajednice, njenih pojedinaca, kako ide omjer snaga, koliko je lako upirati prst i kako bahatost može da boli. I kako nasilje rađa nasilje. Ne znam da li je Martin čuo za nas, al vjerovatno nije, jer ono što on poručuje svojim oskarovskim ostvarenjem je univerzalna priča – smrt i njeni hirovi se događaju, važno je samo koliko nas je briga.

Jel nas dovoljno briga za smrt mladog Banjalučanina Davida Dragičevića? Osluškujući damare javnosti, rekla bih da jeste. Mnogo više nego Diksone. A tako zovem sve one koji su u teškom stanju sami sa sobom, ali i okolinom, jer vjeruju da imaju supermoći. A kad druga strana ne može da se brani.

Na kraju sve one istrage, kakva god da je ona bila, kristalno je jasno samo jedno – dijete je mrtvo. Nečije dijete, koje je uz to posmrtno optuženo za krađu. Javni linč. Zataškavanje. Prikrivanje. Tapkanje. Osude. Prozivanja. Koga briga. Briga je sve razumne ljude koji su se zapitali šta da se to njima desi. A desiti se može, svakome.

Briga je sve nas koji smatramo da je nečija smrt mnogo više od naprečac donesenog zaključka. Od toga da je neko samo kriv, a nimalo ni kriv ni dužan. Prst koji traži krivca zna da odluta, ali smrt bilo kojeg djeteta ne bi smjela da bude poligon za bilo čija potkusurivanja, za test bilo čije nevještine ili nedostatka empatije.

Na djecu koja su se kupala u rijeci Bistrici iz automatskog oružja je ispaljeno 78 metaka. Tog 13. avgusta 2003. godine u Goraždevcu, kod Peći, ubijeni su devetnaestogodišnji Ivan Jovović i šest godina mlađi Pantelija Dakić. Tog 13. avgusta 2003. godine, istim hicima teško su ranjeni njihovi drugovi, tada četrnaestogodišnji Bogdan Bukumirić, Marko Bogićević (12), Dragana Srbljak (13) i dvadesetogodišnji Đorđe Ugrenović.

Ko je tog dana, gledajući djecu preko nišana, 78 povukao obarač, ni danas nije poznato.

Mjesto na kojem su ubijena djeca u Goraždevcu / Foto: novosti.rs

Tada šesnaestogodišnja Milica Barašin je ubijena 7. oktobra 2010. godine, nadomak svoje kuće u subotičkom naselju Zorka. Ubica ju je velikim sječivom izbo po grudnom košu i gotovo joj prerezao vrat. Prošlo je više od sedam godina, a njena majka i dalje čeka istinu i pravdu – ko je ubio njeno dijete.

Uzorni sportista, koji je uskoro trebalo da diplomira, Hrvoje Turibak (24) ubijen je 7. jula 2012. godine u porodičnom stanu u zagrebačkom naselju Špansko. I njegova bližnji su javno linčovani, jer je osumnjičeni za ubistvo tražen u krugu porodice. Prošlo je skoro šest godina, sve je i dalje misterija.

Kojim bilbordima će ova nečija djeca biti vraćena? Nijednim. Koliko bilborda je potrebno za istinu o njihovoj smrti? Nijedan. Koliko smo ljudskosti pokazali prema njihovim roditeljima dozvolivši da godinama čekaju istinu? Nimalo. Koliko smo stvari nazvali pravim imenom u međuvremenu. Nimalo. Koliko smo sigurnih impulsa odaslali ljudima koji ih očekuju? Nula.

Gadni su Diksoni sa zarđalom značkom, ne nužno policijskom. Gadno je, međutim, i kad narod uzme pravdu u svoje ruke. Ne zato što je narod gadan, već zato što to tako ne treba da ide. Takve bitke su prepune bola. A istina je uvijek samo jedna. I ma koliko bilo teško doći do nje i ma koliko teška bila, nijedan roditelj ne zaslužuje da njegovo dijete bude “hladni slučaj”.

Jer, mrtva usta ne govore.