Hrabra LolaNaslovna vijest

Zašto me ne čudi komentar: “Nek’ si se ti našminkala, a imaš rak!”

Jeste li naišli na objavu žene iz Bijeljine, o iskustvu na odjelu onkologije?

Piše: Jelena Pralica

Foto: esthermm / Shutterstock

Kad sam ga pročitala, prvo me je obuzela tuga, koju je ubrzo zamijenila ljutnja, a onda svijest da je toliko toga oko nas da sam ubijeđena da smo otišli do đavola.

Ovo je njena objava:

“Prije sedam dana sam zakazala pregled kod onkologa za danas u 10h. Kako imam taj pregled u 10h, a skener u 13:30, zamijenila sam smjenu na poslu, djecu poslala na čuvanje i bila u bolnici u 9:45. Predala knjižicu, sve uredno. Kada sam u 10:30 vidjela da još nikoga ne prozivaju, prišla sam teti na šalteru i ljubazno pitala kada ću doći na red, jer zakazana sam u 10h, a moram da stignem još i na skener. Gospoja sa one strane šaltera se izbečila na mene: ‘Nemoj ti da gledaš na to što si zakazana u 10, vas ŠESNAEST je zakazano u 10, kad vam podijelim brojeve onda ćete ulaziti kako je ko došao’.

Ja u šoku, iznenadivši samu sebe da sam ostala pribrana, vratim se u red. U 11h nam gospođa podijeli brojeve i meni dade broj 10. Ja opet odem do šaltera i opet mirnim tonom kažem: ‘Mogu li dobiti moju knjižicu nazad, jer ne mogu stići na skener ako budem čekala ovdje naredna 3 sata, imam djecu, posao, život van ove čekaonice?’

Ona poče da viče: ‘Pa šta, imam i ja djecu’.

‘U redu, gospođo, Vi ste na poslu i Vi ste mene zakazili u 10, kao i sve ostale pacijenate, ne razumijem zašto zakazujete uopšte?’
‘Ja samo radim kako su mi naredili, sem toga neki su došli u 7 jutros da zauzmu mjesto’, kaže ona.
‘Ženo draga, čuješ li se, zašto da zauzimam mjesto u 7 ako sam zakazana u 10, ne dijelite nam humanitarnu pomoć ovde, došli smo onkologu, zna se zbog čega ljudi ovde dođu, nisam došla od bijesa, niti zato što nemam gdje drugo da ubijem vrijeme. Imam rak i došla sam na zakazan pregled.’

Uzela sam knjižicu i otišla da napišem žalbu koju sam ubacila u sanduče. Galamila je za mnom: ‘NEMAŠ VREMENA DA ČEKAŠ, A IMAŠ DA PIŠEŠ ŽALBU. I NEK SI SE TI NAŠMINKALA, A IMAŠ RAK’.

Bravo, gospođo sa šaltera.

Svakako ću pisati ministarstvu i svim televizijama, jer me od svega samo zanima, ako je tačno da ona samo radi svoj posao kao sto kaže, ko je njoj naredio da tako radi_ Ko je naredio da se šesnaest onkoloških pacijenata zakaže u isto vrijeme? Doktor? Direktor? Ministar? Žena na šalteru sama donosi takve odluke?

Svi mi plaćamo da nam zdravstvo ovako funkcioniše, jer smo ovce glupe, koje ćute i puste da nas namjerno tjeraju da još plaćamo i privatno liječenje.”

Foto: Бањалука – Banjaluka / Facebook

Jel vas stvarno ovo čudi ili iznenađuje? Mene ne, samo me vrijeđa, boli i ubija.

Ne čudi me ništa odavno u ovoj i ovako nešto u okolnim zemljama. Ništa što nije ravno čudu, pa da idem sa opijenim masama i klanjam mu se. Već ništa što je srazmjerno ljudskoj bahatosti, beobrazluku, beskičmenjaštvu, poltronstvu, neuređom sistemu, društvu bez sankcija za nemoralno ponašanje. Ne čudi mi više ama baš ništa nakon što sam se porodila u bolnici gdje se porodilje tuširaju u kabinama koje su tu od kad je to isto odjeljenje napravljeno. Ja sam se porodila 2013, a te kabine za tuširanje su postavljene početkom sedamdesetih godina prošlog vijeka.

I stoga me s kamenom u grlu i želucu oduševila incijativa grupe građana da organizuje događaj nakon kojeg će se sredstva od prodaje ulaznice biti usmjerena upravo u svrhu zamjene tih buđavih kabina koje je izgrizla korozija i koje više ni nadljudskim naporima nije moguće oprati, a koje koriste žene koje su upravo rodile novi život. Dakle, one koje su poklekle pred apelom koje nadležni svako malo ispucaju, a tiče se toga da mi mladi, dakle, porođajno aktivni, ne treba da čekamo kule i gradove i da izađemo iz svoje zone komfora i rađamo male Srbe, a to slušaju i ostali narodi okolo, znam. Nije me začudila, jer još jedino mi ljudi spasavamo ovdje što se spasiti da. Nije me začudila, ali me je sahranila kao nekoga ko se nada da će mu dijete odrasti negdje gdje ti društvena odgovornost i solidarnost neće miješati emocije – one dobre, jer se neko dosjetio i angažovao da nešto promijeni ili poboljša, i one loše, jer onaj čiji je to posao nije mrdnuo ni repom.

Nakon tih zarđalih, nikad promijenjenih tuš-kabina i žohara u kuhinji na drugom odjelu, gdje sam sa tada tromjesečnom bebom provela nekoliko dana i u istoj toj kuhinji mu pripremala formulu, jer, eto, malo sam se drznula, pa nisam ni uspjela da ga dojim više od pet dana, jer je prvih sedam bio odvojen od mene, a svakih nekoliko sati sam imala priliku da ga s nogu pokušam dojiti, iako to nikad prije u životu nisam radila, a tako se to inače radi u našim baby friendly porodilištima. I kad pitaš da ti neko pomogne, da bar probaš da savladaš, jer dijete jede vještačku hranu, a ti zarađuješ mastitis, nailaziš na tup pogled, odmahivanje rukom i tek poneku riječ pojašnjenja u letu. I pri odlasku usputnu opasku da je bakteriju zbog koje je prve dane života proveo sa iglom na čelu, na antibioticima, zaradio tu kod njih, u porodilištu. Upsutno kao dobar dan.

Foto: OndroM / Shutterstock

I na ono kad mi je dijete, tad sa tri mjeseca, završilo u bolnici jer mu je pedijatrica odobrila vakcinu, a dijete imalo urinarnu infekciju. I kad mi je drugi pedijatar rekao da je ona to mogla da zna prostim blagim pritiskom na određeni dio stomaka, jer bi dijete refleksno odreagovalo na to. Ali ta ista doktorica se nije libila da u toj svojoj istoj ambulanti, zapali cigaretu malo prije nego sam sa djetetom ušla na pregled. Sjećam se da sam bila zgrožena, ali, eto, nastojala sam prećutati i samo čekala da izađemo što prije odatle, ubijeđena da su to još samo jedan rutinski pregled i vakcina. Dok poslije dva dana u ponoć nisam sa bebom koja mi beživotno klizi iz ruku završila u bolnici.

Odavno sam shvatila da sam istinski srećna samo dok su mi svi zdravi. Iako svako malo, baš kao i mnogi, vodim unutrašnje borbe, nezadovoljna što nemam ovo ili ne stižem ono. Ali istinski sam odavno shvatila da se svagdje na ovoj planeti, a naročito ovdje, gdje je rijetko šta onako kako bi trebalo da bude, sve zapravo mjeri time koliko ti je bližnjih upravo sad bolesno i za koliko njih se sam sa sobom moliš. Nema tu različitih jezika, boje kože, vjere, nacije, stava ili šta ti ja znam čega – pred smrću, ma pred samom njenom idejom, smo svi tako jebeno isti, da tu sve razlike, koje zapravo i ne postoje, samo mi ljudi volimo da ih izmišljamo, padaju u vodu. Samo, eto, o tome baš i ne mislimo dok se netom isporađane ne istuširamo u memljivoj kabini, dok žohar ne pretrči preko flašice sa hranom za dijete ili dok u taksiju bezglavo sjedimo i čekamo da stignemo tamo gdje će vam doktor možda potvrditi crne slutnje.

Ili, da, tamo gdje je medicinska sestra za koju mi njena koleginica pred penzijom otvoreno kaže da je zaposlena “preko veze” nemilice bode dijete pokušavajući da mu izvadi krv, pa na kraju ova starija sve obavi iz prvog puta i usnulu bebu donese i spusti u krevetić do mog i pogledom mi kaže: “Ništa ne brini, sve će biti u redu”. I ti znaš da će biti samo dok još ima poštenih ljudi i poštenih radnika. Dok ima onih koji će na tebi, oboljeloj od karcinoma, prvo vidjeti taj žar u očima, tu odlučnost da ubiješ tu zvijer u sebi, tu odvažnost da se hrveš s njom iz dana u dan, očekujući da će drugi, oni, da ti budu podrška i pomoć, a ne taj dašak šminke. A on je tu samo zbog toga da se i dalje osjećaš kao žena, kao ona kojoj ništa nije oduzeto, koja ne vodi borbu za bilo šta, a kamoli život.

Foto: SewCream / Shutterstock

Zašto nas čudi takav komentar, kad je ovdje kod nas odavno sve ljudsko skoro pa prestalo da bude normalno? Kad se već dugo tako srčano zahvaljujemo za nečiji mali znak pažnje; kad se auto zaustavi da pješaci pređu na pješačkom, kad je trgovkinja spremna da ti pomogne da potrpaš stvari u kesu, kad je neko na šalteru dovoljno obazriv da zna da ti možda ne znaš da popuniš neki formular, kad je neko spreman da ti pritekne u pomoć bez da nešto traži zauzvrat. Kad je sve to postalo izuzetak, a ono drugo pravilo, koje doživiš, spakuješ i poneseš sa sobom, jer nemaš kud ni kome s njim?

I kad je mojih, u odnosu na citiranu objavu, benignih zdravstvenih i svakih drugih ovdje problema na svakom koraku. Kad ste i danas vjerovatno saslušali ili čuli za nečiji sličan. Kad ste i danas bili ljuti zbog nepravde prema nekome; nekom djetetu, nekoj trudnici, porodilji, radniku, penzioneru. Ili sebi. Baš kao i ja nakon svega gore pobrojanog, a što nijednog momenta nije naišlo na osudu, kritiku, sankciju, bilo šta, osim moje i sličnih intimnih tihih patnji zbog nepravde koja nas svakodnevno odnekud zaskoči.

A čekali ste i danas negdje, možda u nekom redu, sa nekom knjižicom, da se neko pobrine za vas. Jer tako bi trebalo da bude. A ako baš i  ne može tako, jer je “opet to tako neko naredio”, da se malo iskrenije zagleda u vas i ne vidi našminkanu osobu oboljelu od karcinoma, već čovjeka. Živo biće. Samo toliko.

Pročitaj još

Od iste osobe




Najnovije