Poznata kao fotografkinja nakaza, Dajen Arbus (Diane Arbus) je najčešće fotografirala ljude s društvene margine, neprestano tražeći skrivene priče na neočekivanim mjestima: nudističkim kampovima, cirkusima, klubovima, mentalnim ustanovama, ulicama i parkovima.
Izvor: Tihana Bertek - libela.org
Foto: Diane Arbus/maimanohaz.blog.hu
“Ima nešto od legende kod nakaza. Poput lika u bajci koji vas zaustavi i traži da riješite zagonetku”, riječi su Dajen Arbus.
Rođena je kao Dajen Nemerov (Diane Nemerov), 14. ožujka 1923. u Njujorku, u imućnoj židovskoj obitelji koja ju je poticala da postane slikarica. Međutim, nakon srednje škole odustala je od slikarstva zato što su joj govorili da je odlična u tome, a ona je mislila “da ako sam toliko dobra, nije vrijedno truda.” U jednom intervjuu kasnije je priznala da joj se “obiteljsko bogatstvo oduvijek činilo ponižavajućim. Bilo je to kao da sam princeza u nekom odvratnom filmu čija je radnja smještena u nekoj transilvanijski opskurnoj srednjoeuropskoj zemlji.”
Foto: Allan Arbus/en.wikipedia.org
U dobi od 14 godina zaljubila se u pet godina starijeg Alen Arbus (Allan Arbus), za kojeg se i udala četiri godine kasnije. Prvu kćer, Dun (Doon), dobili su 1945. (koja će postati spisateljica), a drugu, Ejmi (Amy), 1954. (koja će postati fotografkinja). Za vrijeme Drugog svjetskog rata, Alen je radio kao vojni fotograf, a nakon rata su zajedno otvorili studio i započeli karijeru komercijalnih fotografa, pri čemu je Alen fotografirao, a Dajen radila kao stilistica. No, nekoliko godina kasnije shvatila je da želi biti umjetnica, dok se Alen želio okušati kao glumac.
Godine 1956, Dajen je napustila studio i tri godine kasnije rastala se od Alena. Potražila je mentorstvo fotografkinje Lizet Model (Lisette Model) i počela raditi za časopise poput Esquirea i Harper’s Bazaara. Tijekom ’60-ih dobila je dvije stipendije Guggenheim i prebacila se s Nikonove 35-milimetarske na Rolleiflexovu kameru s dva objektiva koja daje oštrije fotografije srednjeg formata po kojima će ostati zapamćena. Godine 1967. imala je prvu veliku izložbu, naslovljenu New Documents, u MoMA-i koju je kurirao Džon Šarkovski (John Szarkowski).
Foto: Diane Arbus/visionaireworld.com
“Uvijek sam zamišljala fotografiju kao nešto nepristojno – to mi je bila jedna od najdražih stvari kod nje, i kada sam se time počela baviti, osjećala sam se jako perverzno”, priznala je Dajen.
Njena metoda uključivala je uspostavljanje osobne veze sa subjektima, a željela je uhvatiti “prostor između onoga što ljudi jesu i onoga što misle da jesu.” Za nju neki kažu da, s jedne strane, pokazuje ili čak slavi ono što ‘normalni’ gledatelj ne primjećuje, dok drugi pak kažu kako njeni subjekti privlače pažnju upravo zato što unose nemir u umjetničko i društveno polje “normalnih” ljudskih subjekata.
Foto: Diane Arbus/maimanohaz.blog.hu
Među najpoznatije njene fotografije ubrajaju se Mladić s uvijačima kod kuće na West 20th Street (1966.), Identične blizanke (1967.), Mladi patriot sa zastavom (1967.), Goli muškarac kao žena (1968.) i Židovski div kod kuće s roditeljima u Bronxu (1970.).
“Puno sam fotografirala nakaze. Bila je to jedna od prvih stvari koje sam fotografirala … Obožavala sam ih … Ne želim reći da su mi najbolji prijatelji, ali prema njima sam osjećala mješavinu srama i divljenja … Većina ljudi ide kroz život strahujući da će doživjeti nešto traumatično. Nakaze su rođene s traumom. One su već prošle svoj test u životu. One su aristokrati”, govorila je.
Zanimali su je nepoznati ljudi, uspostavljala je komunikaciju, odlazila u njihove domove, posjećivala nudističke kampove, cirkuse, lutala gradom, vjerujući kako nitko ne bi vidio te stvari da ih ona nije fotografirala.
Foto: Diane Arbus/visionaireworld.com
Međutim, nisu svi odobravali njen rad i metode – smatrali su fotografije uznemirujućima i odbojnima, a njen pristup eksploatatorskim, bez empatije. Sjuzen Sonteg (Susan Sontag) je u tekstu America, Seen Through Photographs, Darkly te portrete nazvala anti-humanističkima.
“Arbus pokazuje ljude koji su patetični, bijedni, kao i odbojni, ali slike ne pobuđuju osjećaje suosjećanja … njen rakurs temelji se na distanci, na privilegiji”, kazala je.
Fotografkinja se, smatra Sjuzen, ponaša poput neke vrste “superturista” koji samo posjećuje svijet čudnoga i ne pokušava ga smjestiti u kontekst.
Foto: Diane Arbus/visionaireworld.com
Sličan stav dijeli feministkinja Džerman Grir (Germaine Greer), koja je i sama pozirala Arbus ’70-ih.
“Ono što se zrcali na većini tih lica su blago čuđenje i tiha ljutnja. Subjekti nemaju imena zato što Arbus nije znala niti je marila tko su … reducirala ih je na generičke pojave prema imenima koja je za njih odabrala: Židovski par, Portorikanska domaćica, Albino gutačica mačeva. Moje iskustvo rezultiralo je fotografijom naslova Feministkinja u hotelskoj sobi”, ispričala je.
Možda najgrublji bio je pisac Normal Mejler (Normal Maile), koji je izjavio da je “dati kameru Dajen Arbus isto što i dati ručnu granatu djetetu”; međutim, neki kažu da je Mejler to rekao zato što je bio nezadovoljan time kako ga je Arbus prikazala na fotografiji – zavaljenog u naslonjač, raskrečenih nogu.
Za posljednju seriju koju je napravila (postuhumno naslovljenu Untitled), Arbus je dobila dopuštenje da fotografira u instituciji za mentalno retardirane u Nju Džerziju. Fotografije otkrivaju otklon od njene prijašnje tehnike: kombinirajući nepredvidivost fleša s dnevnim svjetlom te hvatajući subjekte u pokretu, Arbus je prigrlila slučajnost i manjak kontrole. Bivšem suprugu Alenu napisala je da su fotografije “vrlo mutne i promjenjive, ali neke su predivne. Napokon ono što sam tražila, i čini se da sam otkrila sunčevo svjetlo, svjetlo kasnog zimskog popodneva.”
Foto: Diane Arbus/maimanohaz.blog.hu
Međutim, Dajenine depresivne epizode i promjene raspoloženja postajale su sve učestalije.
“Stalno idem gore i dolje,” zapisala je. “Energija, neka posebna vrsta energije jednostavno istječe iz mene i nemam samopouzdanja čak ni za prijeći ulicu.”
U srpnju 1971, u dobi od 48 godina, progutala je hrpu barbiturata, legla u kadu i prerezala žile.
Godinu dana nakon samoubojstva, Arbus je postala prva fotografkinja čiji su radovi izloženi na Venecijanskom bijenalu, a iste godine održana je i velika retrospektivna izložba u MoMA-i koja je kasnije obišla cijeli SAD i Kanadu.
Njena mlađa kći Dun i prijatelj Marvin Izrael (Marvin Israel) uredili su knjigu Dajen Arbus: an Aperture Monograph koja se danas smatra jednom od najvažnijih foto-knjiga u povijesti.
Dokumentarac o njenom životu i djelu možete pogledati u video snimku ispod teksta.
Prenosimo. Ustupamo prostor. Stavovi iskazani u prenesenim tekstovima su lični stavovi ili stavovi redakcija u kojima je autor zaposlen i nisu nužno stavovi Lola magazina.
