Teme poput seksualnog i reproduktivnog zdravlja su još uvijek žigosane kao tabu teme (priča se nešto, ali što tiše), dok se o seksualnom životu i reproduktivnom zdravlju žena sa invaliditetom gotovo uopšte i ne govori.
Foto: Art_Photo/Shutterstock.com
“Treba govoriti javno o njima, uključivati sve marginalizovane grupe žena u kreiranje politika, zakona, pa i medicinskih programa je jedan od načina”, ističe za Lola magazin Gorica Ivić iz Fondacije “Udružene žene”.
Dok sa jedne strane društvo optužuje žene da ne rađaju dovoljno, a ne čini ništa kako bi se omogućio normalan život i rad budućih majki, sa druge još uvijek nailazimo i na osporavajuće stavove prema majčinstvu žena sa invaliditetom.
Ana Kotur-Erkić / Foto: Lola magazin
“Ključ je u balkanskom mentalitetu i dugotrajnom opstajanju medicinskog modela invaliditeta. Po Balkanu samo zdrava, prava, mlada žena može da rađa potomstvo, da ne kažem muško, a po medicinskom modelu žena koja ima invaliditet nije zdrava, nije sposobna i ne treba da se upušta u sveti čin rađanja”, govori nam pravnica i novinarka Ana Kotur-Erkić, te dodaje da ljudi još uvijek vjeruju da je svaki invaliditet nasljedan, a nije.
“Osim toga, okruženje još vjeruje da je žena ta koja nosi sve loše osobine, da od nje dijete nasljeđuje bolest. No, za nas su genetičari još uvijek nepoznanica i osim parova koji se dugotrajno bore za potomstvo, ne znam da je iko ikad u javnom prostoru spomenuo da je posjetio istog ili sa njim/njom se konsultovao. Što bi Branko Ćopić rekao – znam ja nas!”, ističe Kotur-Erkić.
I novinarka Biljana Nedić kao veliki problem vidi upravo nedovoljnu informisanost i upućenost.
“Zbog toga se dešava da dođe žena u kolicima da rodi i doktori se hvataju za glavu šta sa njom. Sa druge strane, trudna žena koja ima invaliditet je ‘pojava’ jer nije toliko vidljiva i upravo zbog takvih stavova u drušvu rijetko se odlučuju na taj korak. Mediji mogu da doprinesu promjenama, a dešava se suprotno, jer imamo medije koji od tih žena prave heroje (one to jesu zbog neuslova, ali nikako zbog invaliditeta). One su samo žene koje žele biti majke”, ističe Nedić.
Unazad nekoliko godina, ona dosta priča i piše kako o vlastitim iskustvima, tako i o generalnom stanju u zdravstvu, ne bi li se, kaže, neke stvari promijenile. Ali, kako ističe, ne vidi neki značajan pomak. Stvari poput neljubaznog medicinskog osoblja, koje je škrto na informacijama, i loših higijenskih uslova su i dalje svakodnevica.
“Ako je neko profesionalan, nedostatak nekog dijela opreme bi u tom slučaju bio zanemariv, jer ponekad i kompromis zna biti dobro i prijatno rješenje kada se neko potrudi da ga nađe. Moj ginekolog je divan čovjek i odličan dokto, pa sam ja čak zaboravila tražiti ginekološki sto koji je namijenjen ženama sa invaliditetom i nije mi to bio problem. Zdravstvo nam je generalno zakazalo i nažalost malo više se lomi na OSI jer imamo nekoliko više segmenata koji nam fale od uobičajenih”, govori nam ona.
Biljana Nedić / Foto: Borislav Zdrinja
O dostupnosti zdravstvene zaštite ženama sa invaliditetom, sagovornica Kotur godinama je možda i najglasnija kada se o tome u javnosti priča. Ginekološki stolovi prilagođeni ženama sa invaliditetom u RS postoje samo u Banjaluci i Bijeljini, podaci su do kojih je došla Kotur-Erkić, koja navodi da su prakse, po običaju, drugačije (samo neznatan broj žena je na istim stolovima pregledan). Pored stolova, upitni su i drugi aspekti prilagođavanja, koji često završava na rampi pomoću koje korisnik/ica kolica ulazi u zgradu, procedure zakazivanja i obavljanja pregleda, pristupačnosti prostorija za obavljanje pregleda i edukacije medicinskih radnika za postupanje prema osobama sa invaliditetom. Sudeći po svemu tome, Kotur-Erkić smatra da je zdravstvena zaštita u oblasti reproduktivnog zdravlja ženama samo deklarativno dostupna te da se sa suštinom još nismo suočili.
“Dakle, još uvijek nije normalno da žena s invaliditetom može da prosto dođe na pregled u terminu koji zakaže, a da prethodno nije objasnila da ima invaliditet, izdeklamovala kako bi došla, šta joj je neophodno, kakva iskustva nosi (i po nekoliko puta sve ovo). Zatim, ulazak i boravak u zgradama gdje su smješteni ginekološke ordinacije, najčešće zahtijeva prisustvo još jedne osobe, zbog kretanja po neprilagođenim hodnicima, presvlačenja u kabinama kapaciteta jedne žene koja ništa pojela nije proteklih sedam dana, a ne da je eventualno trudna i da ima kolica kao ‘prirasli’ dio sebe, do ulaska u ordinaciju i alpinizma po stolovima koji nisu prilagođeni ni ženama koje nisu u dobroj fizičkoj spremi, a kamoli ženama koje imaju invaliditet”, ističe ona.
Ako se više osvrnemo samo na odnos medicinskog osoblja prema pacijenticama, čini se da uvijek imamo dvije krajnosti – jednu koja ide na štetu prava na zdravlje žena sa invaliditetom, do one druge koja više predstavlja izuzetak nego pravilo.
“Kao dijete sam imala jednu komplikovanu ginekološku ‘situaciju’ koja je riješena operativno. Komentar jednog ginekologa je bio da se ‘nada da ću naći muža koji će razumjeti’. Drugog, da je operacija trebala biti izvršena drugačije, što je meni lično rekao, bez prisustva roditelja. Meni je u tom trenutku bilo 13 godina i ne da se nije smjelo desiti da mi se obrati, već je vizita trebala da završi uljudnim pitanjem kako se osjećam i kontaktiranjem mojih roditelja. Sva kasnija iskustva su varirala – od ljekara koji nemaju strpljeja, do onih koji svoj posao odrađuju pristojno, ali me ispraćaju i dočekuju uz komentar sestrama ‘Ona ima cerebralnu paralizu!’, do jedne doktorice koja je postala dio mog života, ne samo kao profesionalna doktorica, već kao čovjek u punom smislu riječi”, priča nam Kotur-Erkić.
Foto: Pexels
Da ovo nije usamljen slučaj i da među ljekarima postoje oni koji smatraju da žene sa invaliditetom ne bi trebalo da rađaju ‘jer ne mogu da se brinu o djeci’, ona je spoznala i tokom svog novinarskog rada.
“Nailazila sam na ispovijesti žena koje nikad nisu prošle ginekološki pregled zbog specifičnosti svog invaliditeta i nedostatka obuke za ljekare, do žena kojima je savjetovano da povežu jajnike da više ne rađaju, jer su žene s invaliditetom i da ne zauzimaju porodiljama mjesto u bolnici, kao da one same to nisu. Prosto, humani aspekt medicine, ljudsko pravo u medicini, ostaje negdje van okvira nametnutih stereotipa”, govori nam ona.
Kako bi se stvari mijenjale, priča se uvijek svede na to da je potrebno zajedničko djelovanje prema bh. institucijama, kako bi se smanjila diskriminacija žena sa invaliditetom na osnovu roda/pola i na osnovu invaliditeta te smanjila socijalna isključenost ove populacije.
Korak u tom pravcu postignut je tokom devet javnih tribina pod nazivom “Zaštita žena od polne/rodne diskriminacije – Od zakona do stvarne implementacije”, koje je Fondacija “Udružene žene” sprovela tokom osam mjeseci u mjesnim zajednicama Banjaluke, a kada su iznijeti neki od konkretnih prijedloga.
“Ortopetska pomagala dodjeljivati na osnovu funkcionalnih potreba žena. Pored funkcionalnog statusa osobe, prilikom dodjele ortopedskih pomagala uzeti u obzir rod/pol, kao i druge socijalne parametre poput zanimanja, mjesta stanovanja, godine, radni status i sl. Omogućiti senzibilisanu zdravstvenu zaštitu žene sa invalididtetom sa posebnim fokusom na zdravstvenu zaštitu koja se odnosi na reproduktivno zdravlje. Djelovati kako bi se omogućilo i podsticalo stvaranje porodice žena sa invaliditetom. Učiniti vidljivijim potrebe majki djece sa invaliditetom i drugo”, govore nam iz Fondacije “Udružene žene”.
Nepojmljivo je da na ovako nešto treba ukazivati, ali to je naša stvarnost.
