Svi smo u školi imali nekoga tko nas nije favorizirao iz ovog ili onog razloga. Imamo i danas, i to je normalno, niti te mogu svi voljeti niti te mogu svi mrziti, kao što ni mi ne volimo sve ljude oko nas.
Foto: Edin Hasović
Tako sam davnih dana čula od te neke koja me nije podnosila da NE SMIJEM biti toliko ambiciozna odnosno da NE SMIJEM SANJATI SNOVE KOJE SANJAM.
Nije mi baš bilo normalno to što je tada rekla, ali rekoh, sjest će s vremenom. Tko zna možda je u pravu, pomislih. Dok nisam neki dan naletjela na maltene iste izjave odnosno dežurne kritičare koji govore ljudima ne samo kako treba živjeti život koji im je dan nego i kako i što treba sanjati.
Momentalno dobijem poriv da sve otjeram u tri materine jer zašto bi meni itko govorio što ću i kako sanjati? U svijetu u kojem na svaku glupost moraš paziti…
Jesi li se nekome zamjerio, kako si odjeven, koliko imaš godina za to i to, je li ti govor 100% politički korektan da slučajno ne uvrijediš crne, bijele, niske, debele, katolike ili homoseksualce, a zapravo samo komentiraš neku policu iz Ikee. E, u takvom svijetu, ja da još pazim jesu li moji snovi OK?
A ne. Taj film nećemo gledati bez obzira u kojem svijetu živimo jer moji snovi su MOJI. I ako želim, mogu sanjati da ću postati prva Hrvatica na Marsu, da ću jednom imati tanke noge, da ću naučiti voziti auto, da ću pričati francuski kao materinji, da ću odseliti… Ma mogu sanjati da ću postati zelene boje ako to želim sanjati i ako me to veseli i pruža neki mir.
Ali tko su ti ljudi koji ti govore što ćeš i kako sanjati? Odakle im to pravo? Koji je kriterij uopće da bi neki san bio realan i društveno prihvatljiv?
Moj susjed sanja da će prehodati Kineski zid, a susjed ispod njega sanja da će jednom poljubiti curu u koju je bio zaljubljen kao klinac u vrtiću. Prvi susjed možda nema novca niti za otići van grada, a cura koju bi drugi poljubio je odselila u Kanadu. Zar da obojica sad prestanu maštati o onome što im tjera osmijeh na lice?
U svijetu u kojem su iskreni osmijesi rijetki zar da odustanem i prestanem samu sebe makar nakratko usrećivati? Ili da moji susjedi prestanu sanjati Kineske zidove i simpatije iz djetinjstva i krenu na sve gledati samo realno? Bolje da si onda odmah skrate muke i prestanu živjeti, jer što je život bez snova? Čak i ako se nikad ne ostvare, vesele te. Mijenjaju se s godinama i iskustvom, neki rastu usporedno s tobom, neke otpustiš pa stvoriš nove… Ali sanjaš.
Svaki dan sanjaš nešto. Što god to bilo. Možda je potpuna glupost i ustvari te samo nasmijava, ali ti godi. Jer tomu snovi i služe, da nas tjeraju naprijed i nasmijavaju, da nas dižu iz mrtvih i uljepšavaju tmurnu nam svakodnevicu.
A nekad se i ostvare, unatoč svima i svemu što im nije išlo u korist. Jer si bio uporan i nisi se osvrtao na negativne komentare ili slušao nekoga tko bi ti rekao da ti nije najpametnije putovati sam, ne završiti faks ili biti samohrani roditelj? E onda kad ispuniš sam sebi neki san i još ako je tvoja okolina bila uvjerena da nećeš, tada je tvoja sreća još i veća.
Zapravo, kao i u svemu u životu, vjerojatno jedini kriterij koji je bitan je taj da nikome ne nanosiš bol ili štetu. Dakle, ako sanjaš bilo što što te veseli i ne ugrožava nekog drugog, sanjaj koliko te volja. Hoćeš li ili ne to ostvariti, podijeliti s drugima, promijeniti i prestati sanjati, na tebi je. Pusti druge neka sanjaju snove kakvi njima odgovaraju ili ne sanjaju uopće. Ili, možda još i žalosnije, pusti ih da sanjaju ono što misle da bi trebalo jer je netko nešto rekao. E to je baš tužno, a ti ne želiš biti tužan, jelda?
Do idućeg puta, sanjaj sve što ti srce zaželi!
Zagrljaj,
A.
Dvostruki Vodenjak koji nikad ne odustaje. Krila su mi nekoliko puta podrezana i svaki puta sve jača i veća. Vjerujem u ljubav, a ne u sate, kalendare i modu. Najljepše je plakati i smijati se istovremeno. I hodati bosonoga po travi.
