Lole iz komšilukaNaslovna vijest

Life coach, moć pozitivnog mišljenja i ostale andrmolje

Živimo u državi nesreća i ratova.

Redakcija

Izvor: Jelena Starčević

Foto: Honza Hruby / Shutterstock.com

Još je Ivo Andrić 1920. godine lijepo rekao da je Bosna zemlja mržnje i straha i od tada do danas ništa se nije promijenilo. I dalje se mrzimo, zlopatimo, unesrećuju nas prirodne nepogode, ratovi, politika, nemaština i oskudica. U takvim uslovima, kad ni ono što je cijelom svijetu osim možda u Bijafri normalno i što se podrazumijeva mi ovdje nemamo ili je postalo luksuz, procvjetao je life coaching.

Da se ne bavim sada podrobno time šta znači “life coach”, šta je NLP ili neurolingvističko programiranje, šta je moć pozitivnog mišljenja, šta je zakon privlačenja, sve ove tehnike i učenja svode se na jedno: kad ne možeš da promijeniš okolnosti, promijeni način na koji ih posmatraš pa će i okolnosti promijeniti. I sve bi to bilo dobro da nismo obrnuli igricu i otišli u tačku, što bi rekla omladina.

Do kojeg je besmisla sve otišlo govori i činjenica da čak i lokalne starlete sa silikonima veličine 5 pa naviše, dijele life coach savjete ispod svojih golih slika na instagramu. “Svaki tunel ima svoj početak i kraj” kaže jedna sa usnama kao zadnjica pavijana ispod slike u mokroj majici na plaži. Stvarno? Nemoj zezati? Tunel ima početak i kraj, veliš? Prosvjetljena sam. Nema dalje.

Ili “Rođen si da bi bio srećan, samo razmišljaj i sreća je tu.“ Važi. Mogla si i ti malo razmišljati prije nego što si se počela baviti prostitucijom u jednoj maloj fildžan državi u kojoj svako svakog zna.

Odoh s teme. Izvinjavam se.

Foto: Honza Hruby / Shutterstock.com

Postoji ona izreka „Pustite druge da budu u pravu, a vi budite srećni.“ E, tog što je izmislio treba ubiti triput, ako već nije umro. Od kako je rahmetli Lujza Hej prije 30 godina krenula sa svojom pozitivnom psihologijom, mislim da se nije nigdje tako dobro primila kao ovdje, naročito kod žena. Dosljedne i uporne kakve jesmo, kad smo jednom pronašle taj neiscrpni izvor nade u bolju budućnosti i (makar malo) logičkog objašnjenja kako možemo promijeniti sebi život, od tad nismo stale. Zaboravile smo na ručak, na djecu, na muževe, na rodbinu, na odlaske na kafe, na izlaske s prijateljima, sve smo podredile tom radu na sebi jer smo se ubijedile da smo najzad pronašle formulu za srećan život.

Zatvorile se u svoj svijet s knjigom u ruci, ubijeđene da će posle jednog čitanja naš život postati bajka. Od jutra do sutra smo se trudile da budemo pozitivne, da pored histerične djece, prljavih pelena, 20 kila viška, nedostatka partnera, nerazumijevanja u kući i na poslu, nedovoljno novca za normalan život, za ljetovanje, nedovoljno samopouzdanja, male plate, velikih računa i million drugih problema, ostanemo nasmijane i da i sebe i druge ubijedimo kako mi ZNAMO TAJNU SREĆNOG ŽIVOTA.

A vidi njih, glupih i nesvjesnih kako nam ne vjeruju! Podsmijavaju se našim ceduljicama na kojima stoji “ZASLUŽUJEM NAJBOLJE U ŽIVOTU I SA RADOŠĆU TO SEBI DOPUŠTAM”. Vidjeće oni kad umru tako nesrećni i nezadovoljni, a mi zgrnemo milione koji će nam pasti s neba jer smo im sad dopustili da nam dođu…

Ne kažem da su sva ta učenja kompletna budalaština. Ima donekle istine jer, naravno, ako je čovjek pozitivan, organizam je u harmoniji, nema stresa, svi organi rade kako treba, a time smo i zdraviji. Onda opet, zdravo tijelo i zdrav duh su naravno, veće šanse za uspjeh u životu i sve je to povezano i ima smisla cijela ta pozitivna psihologija. Ali samo donekle.

Foto: Honza Hruby / Shutterstock.com

Ni ja nisam ostala imuna na ekspanziju tzv. pozitivne psihologije. Pročitala sam brdo knjiga, učila da se orijentišem na ono što imam umjesto na ono što nemam, da budem zahvalna Višoj Sili što imam krevet, sto, stolicu, kosu, dijete, račune. Ljubila sam svoje račune za struju, vodu i komunalije, nosila lažnu novčanicu u džepu, pisala svoje prioritete i ciljeve u present times-u kao da su već ostvareni, ponašala se kao da imam partnera iako ga nisam imala – ne bi li ga privukla. Opraštala kretenima, da bi ih otpustila iz života, opraštala sebi, tjerala se da zavolim dijelove svog tijela koje inače stvarno, realno ne podnosim i šta ću….toliko sam vremena potrošila na sve to da sam mogla još jednom doktorirati za to vrijeme.

Vjerujem da ste i vi tako radile na sebi i da još uvijek radite. Taman ste zavoljele sebe i baš vam je lijepo tako samima sa sobom, kad se niotkuda u vaš život pojavi neki krkan s tri razreda srednje škole i kupljenom diplomom fakulteta i sve vaše zamisli o privlačenju idealnog partnera padoše u zaborav. `Аjmo Jovo – sve nanovo. Ove što su udate, njima je sve gore. Toliki trud uložen u sebe, čitanje knjiga, odlaske na radionice, seminare, a on leži ko vreća na krevetu i ne mijenja ni oblik ni agregatno stanje, ma koliko vi mantrale da od njega postane princ na bijelom konju.

Godinama se kojekakvi pisci, life coachevi, masteri NLP-ja upinju da nam dokažu da smo oštećene, poremećene, lude i nesrećne pa će oni da nam pomognu da se rodimo ponovo. A kako i ne bi bile nesrećne kad se 24 sata dnevno bavimo sobom i postavljamo sebi nesuvisla pitanja tipa „Šta sada osjećam? Hm…čekaj da provjerim. Jesam li sada srećna? Jesam? Nisam? Diši, diši, diši…Do četiri udisaj, do sedam zadrži, do osam izdisaj…Bože, pomozi mi samo da shvatim šta ja ovo osjećam…Da li je ovo strah? Ili tuga? Ili ljubav? Aha! Evo ga!!! Negativna misao! Ajoooj…panika, panika, panika….moram da prekinem HITNO da mislim o njoj jer ako ne prekinem, za nju se veže odmah druga negativna misao, pa treća pa četvrta AAAAAA….PA JA SAM NESREĆNA!!!

Foto: Honza Hruby / Shutterstock.com

Ma dajte.

Evo, neću više da pljujem po life coachevima, ima tu finih ljudi, samo želim da razmislite o sljedećem: da li bi se mi željeli toliko baviti time jesmo li srećni da živimo u normalnim okolnostima? Da li bi imali vremena razmišljati o smislu života, da je ovo normalna, razvijena, moderna država u kojem imate svega dovoljno i u kojem ne morate ljetovanje da zamijenite sa mantranjem o tome kako vi to tamo želite da odete da biste pobjegli od sebe ali nećete uspjeti pa onda bolje da i ne idete???

I na kraju, najvažnije: oni koji nam uvaljuju svo to sranje zgrću milione na tome: na prodaji knjiga, na kursevima, seminarima i treninzima, na ubjeđivanju drugih da mogu da se reprogramiraju, da mogu da napuste obrasce koje su usvojili u djetinjstvu, da mogu da počnu novi život još koliko od sutra. Mi im služimo kao ovce za šišanje i dok je nas koji nikako da dostignemo tu sreću – oni će zarađivati. Pa ako je tako, zašto bi nas ikad „izliječili“ trajno?

I da li nam je zaista potreban guru ili life coach da bismo osvijestile svoje obrasce i odlučile da promijenimo život? Šta je bilo prije nego što su izmislili life-coaching i ostale trice, kučine i andrmolje?

Bili smo srećniji.

To je jedina istina.

Pročitaj još

Od iste osobe




Najnovije