Praktična Lola

Hoće li djeca biti bolja ili srećnija ako budu religiozna?

U mnogim filmovima možemo vidjeti scenu u kojoj djeca protestvuju dok ih roditelji tjeraju da idu u crkvu, sinagogu, džamiju ili neku drugu vrstu religijskog objekta.

Prevela: Sonja Savić

Izvor: Qz.com

Foto: By SewCream / Shutterstock.com

Oni ne žele da idu, radije bi ostali kući, ali njihovi roditelji, čini se, vjeruju da djeluju iz moralne potrebe: Ipak, upoznati djecu sa religijom, znači i dati im mapu koja vodi do dobrog ponašanja.

Mnogi roditelji pretpostavljaju da će to što odgajaju djecu u duhu određene religije naučiti istu tu djecu da se ponašaju etički – dok su mali, a naravno i kada stasaju u odrasle osobe. U isto vrijeme, uloga religije u nekim društvima je umanjena. Širom svijeta, broj ljudi koji se ne identifikuje sa bilo kojom religijom (ovo uključuje ateiste, agnostike i one koji ne priznaju neku određenu religiju) raste i očekuje se da će do 2060. godine dostignuti 1,20 biliona.

Roditelji sada imaju kompleksnu dilemu: Iako oni možda nisu religiozni, odrasli su uz religiju i osjećaju obavezu da urade isto svojoj djeci, na nebrojeno načina i zbog mnoštva razloga.

Koliko je religija zaista bitna i da li će vaša djeca biti bolje ili srećnije osobe ukoliko ih odgajate da budu religiozni?

Da li je religija dobra za djecu?

Izvor: Rawpixel.com / Shutterstock.com

Potencijalni benefiti u vezi sa ličnom religioznošću su dokumentovani kroz istoriju. Ovo može uključivati konzumiranje droga, alkohola i duvana u manjoj mjeri; manji postotak depresije i samoubistva; bolji kvalitet sna i generalno veće zadovoljstvo životom. jedno istraživanje iz 2001. godine je pokazalo da praktikovanje religije djeluje kao ublaživač stresa i negativnih efekata traume kod prve i druge generacije mladih imigranata, te da umanjuje postotak depresije unutar te populacije.

Sa stanovišta evolucije, religija je pružila podsticaj ljudima da tretiraju jedni druge bolje i da se ponašaju moralno. Prema riječima sociologa Azima Šarifa ( Azim Shariff), dok su ljudi živjeli u manjim, plemenskim zajednicama, imali su dovoljno urođene inicijative da se ponašaju u korist zajednice (ukoliko bi slagali ili ukrali nečiju večeru, nije bilo načina da nestanu u gomili). Međutim, kako su zajednice rasle, ideja “nadmoćnog bića koji dijeli pravdu”, tj. boga, preuzela je ulogu popravljanja ponašanja ljudi.

Međutim, kada je u pitanju uticaj religije unutar porodice, profesorica psihologije Bowling Green State univerziteta, Anet Mahoni (Annette Mohoney), objasnila je u svojoj knjizi da nedosljedna religioznost ne donosi nikakve rezultate. Praktično govoreći, to znači da možete tjerati djecu da idu u crkvu i mole se pet puta dnevno, ali ako oni ne vjeruju, praktikovanje religijskih običaja neće imati prosocijalne ni razvojne prednosti.

Osim toga, djeca koja nisu religiozna neće imati posljedice jer mogu dobijati dobre ocjene, biti srećna, vježbati i sarađivati sa drugima i bez religije.

Religija i porodica

Izvor: Mama Belle Love kids / Shutterstock.com

Još jedan faktor jeste način na koji religija utiče na dinamiku porodice. Većina organizovanih religija se zalaže za zdrave i privržene veze između roditelja, braće i sestara i bliže rodbine. Religijske institucije takođe nude formalni sistem podrške porodicama, sa akcentom na onima kojima je ta pomoć neophodna. Aktivnosti koje organizuju ove institucije pružaju porodicama šansu da se zbliže, provode vrijeme zajedno i budu dio iste zajednice.

Takođe je slučaj da religija može i značajno pogoršati porodične odnose. Naime, kada roditelji cijene religiju više od svoje djece tinejdžera, adolescenti imaju tendenciju da karakterišu odnos sa roditeljima kao manje prisan.

Razlika u religijskim uvjerenjima proizvodi najviše štete u situacijama gdje nereligiozna djeca žive sa djelimično religioznim roditeljima, za razliku od situacija gdje djelimično religiozna djeca žive sa religioznim roditeljima.

Suštinski, u porodicama u kojima postoji neslaganje po pitanju religije ili u kojima neki članovi porodice praktikuju drugu vrstu religije od ostalih, religija može donijeti više štete nego koristi. Takođe, bitno je napomenuti da istraživači religijskih studija nisu sigurni da li su prednosti koje donosi religija rezultat samog vjerovanja ili rituala koji se dovode u vezu sa religijom. Jednostavno rečeno, ne zna se šta pomaže vjernicima – molitva, pjevanje crkvenih pjesama, motivacione propovijedi ili čavrljanje sa drugim vjernicima tokom ispijanja kafe.

Uticaj odgoja bez religijskih uvjerenja

Izvor: Elena Srubina / Shutterstock.com

Roditelji koji odluče da odgajaju svoju djecu bez religijskih uvjerenja ne treba da se brinu da će osuditi djecu na propast. “Mnogi ljudi pretpostavljaju da je religija korijen moralnosti i da religijske instrukcije stvaraju moralnu djecu, ali naši najbolji dokazi pokazuju da se instinkt za moralno sam pojavi kod djece”, rekao je Vil Džervez (Will Gervais), profesor psihologije Univerziteta u Kentakiju koji proučava ateizam u SAD.

Istraživanja su pokazala da čak i djeca mlađa od četiri godine pokazuju razumijevanje o potrebi da budu od pomoći. Valeri Kulmierer (Valerie Kuhlmeirer), profesor psihologije Queens univerziteta u Kanadi, koja izučava kognitivne kapacitete dojenčadi i mlađe djece, ističe da bebe izražavaju zadovoljstvo kada vide da neko dobije pomoć koja mu je potrebna, te da mlađa djeca imaju psihološki odgovor (širenje zjenica) kada vide nekoga kome je pomoć potrebna, što je pokazatelj da se radi o nekoj unutrašnjoj reakciji i potrebi.

To što su djeca naklonjena tome da pomažu drugima, ne znači da će to biti i kada odrastu. Tu na scenu dolaze roditelji koji treba djecu da nauče vještinama koje su im potrebne da tu želju realizuju na produktivan način.

Iz ovoga se može zaključiti da religija nije neophodna da bi se podiglo moralno dijete dobrog karaktera.

Kako tvrdi Fil Zakerman (Phil Zuckerman), profesor sociologije Pitzer koledža: “Moralnost se odnosi na to da pomažete onima kojima je pomoć potrebna i da ne povređujete druge, ideja da je to nekako religijski domen je najveća laž zapadne civilizacije”. Prema njegovom mišljenju i njegovom istraživanju, nereligiozni ljudi su u prosjeku u manjoj mjeri etnocentrici, rasisti, mizoginisti, nacionalisti i homofobi u odnosu na svoje religiozne vršnjake.

Ono što je jedini jasan zaključak jeste da u ovom slučaju nema lošeg izbora, kao ni sigurno dobrog.

Pročitaj još

Od iste osobe

Najnovije