Kad bi knjiga bila sladoled: 5 neočekivanih preporuka

Kad mlidija umreti, Branko Radičević

Za razliku od Alekse Šantića, Jovana Dučića, Milana Rakića, Branka Miljkovića, Vladislava Petkovića Disa, Vaska Pope i mnogih drugih pjesnika, rijetko ćete (ako ikako) čuti da se neko ‘kune’ u Branka Radičevića ili pročitati njegove stihove među popularnim citatima koji sakupljaju palčeve, srca ili smješke tužnih pogleda. Najbliže svemu tome bilo bi pjevanje širokih narodnih masa na koncertima Zdravka Čolića (koje teško da znaju da su pjesme „Pevam danju, pevam noću” ili „Ao, nono bela” upravo njegove, starije od jednog ljudskog vijeka — više i od 170 godina), ili na kružocima Vlade i Bajke (koji su tako prekrasno osvevremenili dio bezimene Brankove pjesme, kojoj se naziv pripisuje po prvome stihu — „Nikad nije vito tvoje telo”).

Branko Radičević romantičar je čija se rana poezija čita intimno, sa dječijom znatiželjom i iskrenim čuđenjem nad životom.

Pjesme objavljene nakon njegove prerane smrti (živio je samo 29 godina), kakva je i „Kad mlidija umreti”, prepune su lamenta nad životom i opraštanja od njega. Ranija vječita proljeća ustupaju mjesto jeseni, mladost prevremenoj starosti, pastoralna radost brigama i tugi.

Pesme Branka Radičevića kao sladoledi / Izvor: Privatna arhiva

U Banjaluci su nekada postojali „Slavicini sladoledi”, mali porodični posao. Specifični su bili po tome što bi sam sladoled bio uvijek jednako mliječan, ali u zasebnoj posudi dobili biste različite prebogate preljeve, od kojih su oni voćni izgledali i imali ukus kao upravo ubrano voće! Ove sladolede bih sad jela čitajući ranog Branka. Sa njegovim kasnijim pjesmama otišla bih u šetnju, da potražim bure i levante…