Lole iz komšiluka

Bože, narasla su mi krila!

Uvijek su mi ljudi govorili da i nisam toliko lijepa koliko imam karizme, energije, žar u očima, volju, život u dahu.

Redakcija

Izvor: Nadina Suljić

Foto: Zolotarevs / Shutterstock.com

Smijeh koji budi pola komšiluka. Na mom licu se nije mogla sakriti ni neprospavana noć, da li zbog bolova ili zbog žestokog sexa… vidjelo se. Sve! Uvijek.

Uvijek sam bila brutalno iskrena.

Tempo su mi diktirali osjećaji. Osjećaji!

Ljudi moji, zar je rano za pivo iako je 11h prije podne? Zar je kasno ići kući iz kafane u tri ujutro iako imaš samo 2h za spavanje? Zar je bitno je li kiša pada, a ti nosiš šarene platnene patike?

Izvor: Jack Frog / Shutterstock.com

Uvijek sam bila svoja.

Osjekla bih kosu, napravila drastičnu promjenu, jer, eto, ne volim se češljati. Išla bih u solarij iako je januar, nosila čizme i u maju jer mi bolje stoje uz baš taj jeans, koji mi se baš, eto, tad nosio, spavala u ljetnoj bašti kafića jer sam baš tad bila pospana?

Uvijek sam živjela po svojim načelima.

Sama pala, sama se ubila. Družila sam se. Dopuštala raznim ljudima da mi uđu u život. Hajd’ što se valjaš po mom žitu, al što mi, bolan, žito povalja? Naprave žurku. Od koje me boljela obično glava, ili pak nije?

Uvijek sam bila znatiželjna.

Zar je bitno koje si godište, da li imaš djevojku, suprugu, nemaš stan, auto, posao? Šta hoćeš od mene? Da ubacimo ljudima mušicu u uho, stvorimo nove teme za razgovor uz kafu i izazovemo lavinu novih zahtjeva za prijateljstvo? Gospodu sve ionako zanima, zar je bitno šta je istina? Volim takve ljude. Fali im ljubav, i pažnja. Imam ja dovoljno da im podijelim. Imaju svoj svijet. Gdje su oni neopipljiva materija.

Uvijek sam ispunjavala sebi želje.

Samo sebi. A šta želja zna, šta je zabranjeno? Da možda pitam pola grada smijem li dečka kojeg poznajem jedva 24h provodati za rukicu kroz grad? Da možda pitam koliko piva smijem popiti da bih i dalje bila ženstvena? Ko će od njih sve to da plati? Je li baš ta haljina preuska da se ispod ne mogu obući nikakve gaćice? Ko mi ju je kupio?

Uvijek sam išla glavom kroz zid.

Boli to. Uvijek. Pustim ja. Na momenat. Uđeš mi u život, prođeš, učiniš šta ti volja, zatvoriš mi puteve, zamagliš vid, nestaneš onda kad ti želiš. Sebičnost je vrlina. Ne moja. Nažalost. Treba umjet’.

Izvor: Prostock-studio / Shutterstock.com

Uvijek sam davala ljudima previše prilika, ispipavala teren, održavala odnose.

Razne. Prijateljske i ljubavne. Sexualne. One koji me ispunjavaju. Na momenat. One koje mi naježe kožu na obrazima. One koji mi hrane ovo pola moje proste duše. Onu drugu polovicu sam dala njima. Ili Njemu. Na momenat, naravno. Nije ni bitno.

Uvijek sam opraštala.

Oprost mi daje osjećaj božanstva. Nadljudskog. Uzvišenja od onog što ljudi u sebi nose neljudsko. Zar da mi kaže neko da ti se nešto desilo, a ja ne razgovaram s tobom ? Zar ja da dopustim da spavaš samo jednom sa mnom? Zar da se,  ne d’o Bog, sutra kajem jer te nisam zagrlila kad si krenuo jer si samo običan muškarac koji ne zna šta hoće? Ili zna. Na momenat. Dobio je svoje. I neka je. Meni od mene šta ostane.

Nemam ponos. Nemam pardona. Nemam šta da krijem. Dišem. Punim plućima. Patim. Punim plućima. Želim. Sve i odmah. Nemam strpljenja. Nemam neprijatelje. Nemam zvučno prezime. Nemam veliku platu. To što imam je dovoljno za pivo. Dovoljno da odem frizeru jednom sedmično, vozim se taxijem i na pitanje “Imaš li?” odgovorim osmjehom. I da nemam, bit će.

Nemam planove. Velike. Ti “veliki” su samo za sljedećih pet minuta. A možda bi trebalo da imam. Žena sam. A kako ću takva, bahata i čupava po cijeli dan, nekom ozbiljnom da se svidim? Moram ja sutra da budem supruga, majka, zvijezda vodilja?! Nekad. Nekom. Ili, pak, to neće da se desi. I ne mora.

Izvor: ZoneCreative / Shutterstock.com

Nemam predrasude. Sve je dozvoljeno. Uvijek. Da nemam uši, oko glave bih se smijala. Samo glasno. Nemam kredit. Mirno spavam. Kratko. Dan nema dovoljno sati da bih u njega strpala sve što želim. Sve što treba da stignem. Sve poruke na koje treba da odgovorim.

Nemam momka. Nemam rodbinu. Nemam praznični ručak. Nemam rođendansku žurku. Nemam grižnju savjest. Nikad. Neko je to odredio da se tako desi. Vjerovatno je tako trebalo. Tako je dobro. Ili nije. Nemam godišnjice, bitne datume. U srcu nemam dovoljno komora da bih u njega strpala sve.

Nemam mnogo prijatelja. Nemam snage za teške teme, prave gnjavatore. Nemam tajming za kafu, za izlazak, za ručak, za sex. Nemam menstrualni kalendar. Zar da me to sprečava da uživam u kojekakvim aktivnostima?

Nemam tip idealnog muškarca. Nemam u svom vokabularu riječi “neću” i “ne mogu”. Nemam dlaku na jeziku, grč u stomaku ni ožiljke. Lažem, imam jedan. Drag. Mnogo.

Nemam ručni sat. Nemam ni zidni sat. Nemam kalendar. Zar da vidim koliko mi vrijeme brzo prolazi?

Ja imam momenat. Bože, momenat.

Hvala mu, zbog njega mi narastu krila.

Zar da mi neko kida perje, rasipa se s njim? Ne, hvala.

Pročitaj još

Od iste osobe




Najnovije