Hrabra LolaNaslovna vijest

Zašto mrzim oktobar

Iskrena ispovijest jedne žene koja je pobijedila rak dojke. Ali tu njena bitka ne staje.

Prevela: Nataša Bursać

Izvor: Rachel Garlinghouse - scarymommy.com

Foto: WindNight / Shutterstock.com

Dan koji sam iščekivala je napokon stigao.

Nakon biopsije bolne izbočine na grudima, doktorica mi je saopštila dijagnozu koju ni jedna žena ne želi da čuje.

“Imate rak”, rekla je nježno, ali odlučno.

Bila sam 35-ogodišnja spisateljica, supruga i majka četvoro djece. I rak nije bio dio mog životnog plana.

Narednih mjeseci sam provela posjećujući razne doktore. Šest mjeseci nakon dijagnoze imala sam bilateralnu mastektomiju, i jedan implantat.

U prevodu: Spoljašnji dio mojih grudi je i dalje bio moj, ali tkivo je odstranjeno, grudni mišić je pomjeren tako da je implantat postavljen ispred njega. Onda su to ponovo sastavili, kao igračku.

Moje iskustvo sa rakom je bilo iscrpljujuće – fizički, mentalno, emocionalno i spiritualno. Čitav moj svijet je okrenut naopačke. A u samom centru moje panika bila je misao da mogu umrijeti i da će mi djeca odrasti bez majke.

Ali nisam umrla, štaviše, izašla sam kao pobjednik. Poslije operacije su mi rekli da sam se oslobodila raka. Nikada neću zaboraviti riječi svog doktora: “Idi živi svoj život.”

Ali to nije bilo baš tako jednostavno.

Da, osjećala sam radost, ali bila je prolazna. Moje grudi nisu bile moje. Više su bile kao neprijatelji nego novopečeni prijatelji. Bile su ponovno napravljene i bezosjećajne, jer je hirurg prekinuo moje nerve; ali ipak, bilo je trenutaka kada sam osjećala oštru bol duboko. Ništa od starih majica i grudnjaka mi više nije odgovaralo. I mjesec dana nakon operacije nisam smogla snage da ih makar pogledam.

Foto: Indigo Photo Club / Shutterstock.com

A onda je došao oktobar i gdje god bih se okrenula vidjela sam roze trakice. Oktobar, poznat kao mjesec podizanja svijesti o raku dojke, je došao tokom pete od ukupno devet sedmica mog oporavka od mastektomije. Čak su i peciva bila u obliku trakica. Majice, olovke, privremene tetovaže, pa čak i poštanske markice – sve u znaku istraživanja raka i borbe protiv njega.

Na kraju, gdje god bih pogledala, rak mi je bio pred očima.

Ali, bila sam pametna u vezi s tim. Pisala sam o tome, pričala sa drugima sa sličnim iskustvom i redovno uzimala lijekove protiv tjeskobe. Našla sam i nutricionitu koji mi je pomogao da sastavim plan ishrane, i tako smanjim šanse povratka raka. Nisam bila bespomoćna, ali sam radila sve da odguram rak od sebe. Bilo je iscrpljujuće.

Shvatila sam koliko sam zaista privilegovana. Imam odlično zdravstveno osiguranje, prijatelje i porodicu koji mi pružaju podršku, terapeuta i čitav tim ljekara. Ali sam i dalje bila slomljena i traumatizovana mišlju da će se rak možda vratiti.

Znala sam činjenice. Jedna od osam žena oboli. Pet procenata od toga su mlade žene. Isto tako, sam znala da imam sreće jer je rak rano otkriven te sam izbjegla zračenje i hemoterapiju.

Foto: Lyubov Kobyakova / Shutterstock.com

Bilo je toliko pozitivnih stvari u priči, ali nisam mogla tako lako da zbacim taj teret s leđa kada mi je doktor rekao da nema traga raku. Jer, vidite, rak je parazit koji je dotakao svaki, i najamnji dio ženskog bića. I kada se odstrani, šteta koju prouzrukuje ostaje.

Hronična bol u ramenu zbog poze u kojoj sam bila tokom operacije zahtjeva fizikalnu terapiju i posjete kiropraktičaru. Ima dana kada je moja anksioznost toliko nemilosrdna da moram da otkažem sve planove i ostanem kući, jer se tu najsigurnije osjećam. Posjeta bilo kojem doktoru, bio to čak i zubar, prouzrukuje mi ubrzani rad srca i crne misli. Ne mogu čak da prođem pojedinim ulicama jer to budi uspomene kada sam išla kod doktora da mi da dijagnozu.

Prošla je već godina kako sam dobila titulu preživjele, i ovo je drugi oktobar od tada, sa sve rozim trakama koje me na to podsjećaju. Jer, ipak su one simbol snage i čvrstine. Ali isto tako su podsjetnik da više nikada neću biti ista.

Znam da treba da budem ponosna na to da sam “razbila raku nos”. Znam da treba da nategnem biceps sa sve heštegom #fuckcancer na društvenim medijima. I nekih dana to i uspijevam.

A ostalim danima? Još sam uvijek slomljena, preplašena i zbunjena žena kojoj nedostaju njene grudi i žali za onim što je bilo. I tada želim da zgazim sve i jednu rozu traku.

Zaista sam srećna što sam živa i što mogu da slavim magične oktobre, da nosim čizme i šalove i pomažem djeci oko kostima za Noć vještica. Ali bih slagala ako bih rekla da taj mjesec ne donese i mračnu sjenku smrti.

Ali i to je OK, jer mi koji smo se borili s tim i pobijedili imamo puno pravo da budemo malo slomljeni.

Pročitaj još

Od iste osobe




Najnovije