Praktična Lola

Mislila sam da će me majčinstvo natjerati da ostavim alkohol

Godinu dana prije nego sam postala trijezna, htjela sa da postanem samohrana majka.

Prevela: Nataša Bursać

Izvor: LISA GABRIELE - elle.com

Foto: VGstockstudio / Shutterstock.com

Ovako spisateljica Lisa Gabrijel (Lisa Gabriele) započinje svoju ispovijest, koju vam prenosimo. Jer, možda nije samo njena ispovijest.

Ne tako davno jedan poznanik je, dok je ulazio u moj auto, svjedočio kraju mog razgovora sa jednom djevojkom koja je tek ostavila alkohol. Ona je jecala, kako biva kada emocije počinju da isplivavaju. Sve što je nastojala zadržati duboko, pićem i drogama, vjerovatno još od srednje škole, sada je isplivalo. Tokom pauze u jecanju podijelila sam s njom činjenicu da sam i ja sve to isto prolazila kada sam prestala da pijem, i da je izgledalo kao da nikada neću prestati plakati, ali da na kraju ipak jesam, i na kraju mi je život bio bolji.

Moj odnos prema alkoholu u početku nije bio problematičan. Tokom mojih dvadestih pijanstvo je rijetko bilo problematično, uglavnom zabavno. Imala sam dobar posao, divne prijatelje i bestseler roman iza sebe. Nisam bila alkoholičarka. Ne još.

Jednom mi jedan čovjek u grupi za podršku rekao da ne-alkoholičari mijenjaju svoje ponašanje da isprate svoje ciljeve, ali alkoholičari mijenjau svoje ciljeve da isprate svoje ponašanje. U mojim se tridesetim upravo to desilo. Kada je postajalo sve teže da pišem mamurna, jednostavno sam prestala da pišem i počela više da pijem. Nikada tokom dana. Nikada ujutru. Ali sam pila kada nisam htjela, i kada sam rekla da neću. Nisam htjela prestati piti, sve dok zapravo nisam ni mogla.

U međuvremenu su se moji prijatelji mahom odlučivali na brak i djecu. Počela sam da se osjećam kao da sam ostala sama na igralištu. Kao da sam na onom velikom voziću u parku, koji ne vodi nigdje. Još sam nešto primjetila, jedan čudan fenomen – svi ti prijatelji sa kojima sam pila su se zaustavljali nakon nekoliko pića.

U mojim mislim, pored burbona, plutala je ideja da je dijete zaustavilo njihovo opijanje. To je to što mi treba. Dijete će mi dati novi smisao, značenje i strukturu života. I što je najbitnije, biću u stanju da završim svoj drugi roman. Stao je na par poglavlja i već sam propustila nekoliko rokova. U mojim mislima, to dijete, koje još i ne postoji, je već rješavalo toliko mojih životnih problema.

Foto: Africa Studio / Shutterstock.com

Na partnera sam morala da čekam. Izračunala sam: pronalaženje, obezbjeđivanje i učvršćivanje nove veze bi zahtijevalo bar dvije godine, što bi me dovelo tako blizu predaji. Ali sam htjela da rodim te sam morala biti produktivna. Nasula sam sebi piće i zakazala termin kod eksperta za plodnost, kojeg su mi prijatelji preporučili. Oni su iz prve dobili bebu. Listajući katalog, zastala sam kod donora sperme iz Danske, to je bilo to.

Pozvala sam sestru da joj saopštim dobre vijesti. “Mislim da je to užasna ideja”, rekla je. “Previše piješ da bi bila majka. Prvo treba da prestaneš piti.”

Vau, upravo je isključena iz mog života. Sjećam se da sam tako razmišljala. Sreća, imala sam drugih stvari na pameti: posao sa dobrim pogodnostima, porodiljsko odsustvo, dobar dvosobni stan i podršku barem dva prijatelja koji nisu bili svjesni mog problema sa alkoholom. Radovala sam se druženju s njma i našim bebama. Tada, i ja ću stati na dva, tri pića maksimalno, i to smo vikendom, ili možda četvrtkom naveče ako ne budem imala puno posla petkom.

Onda me nazvao specijalista za podnost. Potvrdio mi je da mogu ostati trudna, ali sam imala benignu cistu koji su mi uspješno odstranili, te mi je preporučio da se prvo oporavim.

Poslije tog zahvata bila sam svjesna toga da moram da se zapitam o svojim postupcima, pa sam odlučila otići na odmor. Spiritualno pročišćenje na Kostariki zvučalo je baš kao ono što mi treba. Piće, narkotici, cigarete bile su zabranjene, a i svjetski poznati spiritualni  vođa je bio tu.

Planine su bile divne, joga mi je prijala, čak sam upoznala slatkog momka koji koji mi je prokrijumčario cigarete i burbon. Zbog njega sam propuštala jutarnje časove, tako da sam već uveliko bila mamurna kada sam trebalo upoznati sensei-a.

“Da li ti uopšte želiš ovu bebu?”
“Pa valjda. Jer, mislim, da li je iko ikada potpuno siguran?”
“Većina ljudi koji žele bebu ne moraju pitati stranca ovo pitanje.”
“Ali šta ako zažalim što nisam rodila?”
Pogledala me je zbunjeno: “Tako da ćeš imati bebu za svaki slučaj da u budućnosti zaželiš bebu, iako sada nisi sigurna.”
“A to je loše?”
“Vidi ovako: donosiš jako bitnu odluku za dvoje ljudi koje ne poznaješ najbolje – tebe i ove bebe.”

Bila sam ljuta. Šta on zna o meni? Preskočila sam ostale časove da bih se družila sa novim dečkom, burbonom i cigaretama.

Foto: VGstockstudio / Shutterstock.com

Ubrzo nakon što sam se vratila, desilo se čudo: alkoholom natopljeni sastanak na slijepo. Odmah smo se zaljubili. Nakon nekoliko sedmica počeli smo da živimo zajedno. Bila je to sudbina, koja mi je podarila osobu kojoj je stalo do mene, koji se ne boji vezivanja i koji želi bebu, sa mnom.

Nazvala sam svog ginekologa i ne sjećam se više šta mi je tačno rekao ali su se moji snovi o bebi tada ugasili. Kao uskoro i ta veza. Razlog – zbog njegovog opijanja i ja sam se opijala.

Dok sa se borila sa slomljenim srcem i mišlju da bi čaša vina pomogla, pomislila sam: “Možda bih mogla zatražiti pomoć.”

Uvijek sam mislila da je spiritualno buđenje nešto dramatično, što nastupa nakon pada aviona ili lutanja po pustiniji. Ili barem nakon nekoliko godina terapije, na recimo, Kostariki. Ali, ovo buđenje je bilo prosto – moj glas mi govori da treba da zatražim pomoć.

Naredni dan sam se dovukla na jedan od onih sastanaka, slušajući parole tipa “Jedan po jedan dan” i “Niste sami”. I ne znam šta se tačno desilo, ali trijezna sam od tada.

Tada sam shvatila da mi ne treba beba da se osjećam ispunjenom u životu, i ostanem trijezna. Treba da naučim da budem zahvalna sa onim što imam.

Dovršila sam drugi roman, izvorno sam pisala iz perspektive mlade partijanerke čiji mi život više nije zvučao tako zaniljiv. Narator polako postaje majka dvoje djece koja biva upletena u sestrin alkoholizam. Knjiga j,e naravno, bila posvećena mojoj sestri.

Dvanaest godina kasnije, i dalje idem na te sastanke, ali uglavnom da pomognem drugim djevojkama da ostanu trijezne. Ne glumim im majku, niti se tako osjećam. I kada na tim grupnim sesijama pričam zašto nisam postala majka, oni podržavaju činjenicu da su ta djeca ostala imaginarna, jer su možda i njihova.

Pročitaj još

Od iste osobe




Najnovije