Lole iz komšiluka

Imajmo poštovanja prema mrtvoj djeci. Imajmo poštovanja prema njihovoj majci

Do srži me pogodila tužna vijest iz Bihaća.

Piše: Jelena Pralica

Foto: Roman Yanushevsky / Shutterstock.com

Otac je ubio svoje troje maloljetne djece, pa presudio sebi.

Ne smijem ni pomisliti šta ga je nagnalo na tako nešto, mogu samo da naslutim. Dovoljna mi je bila fotografija tog, negdje u dubini duše, nesrećnog čovjeka da shvatim. Bar da pokušam da shvatim.

Iako tako nešto nikada shvatiti nećemo, niti možemo. Svi mi koji se nismo našli u takvoj i sličnim pričama. Opet, kao čovjeka me porazilo ono što čitam nakon svega.

Komentari su bez pardona, bez zadrške, oštri, rekla bih najprije ogavni. Komentari ljudi koji su sebi jednostavno dali pravo da komentarišu jednu ovakvu tragediju, kao i onih koji su na osnovu nekog svog životnog iskustva odlučili da su mjerodavni da kažu šta se zapravo desili i ko je kriv.

I, ko je kriv? Mahom žena koja je otišla. Koja je ostavila djecu. Koja je otišla i s ocem ostavila djecu. Njegovu. Ne znamo ni što je otišla, ni gdje, ni kako, ništa.

Ne shvatam kako je moguće. Otkud znamo šta se dešavalo u životima tih ljudi? Otkud znamo nečije motive za bilo koju odluku? I otkud nam pravo da upiremo prst?

Iskreno, žao mi je djece, duša me boli. Žao mi je tri dječija života koja su ugašena. Žao mi je kad pomislim da je moglo i drugačije. Ali nije, i sve što treba da imam da kažem o tome je da mi je žao.

Kako onda nekome padne na um da je u redu da kaže da je za sve kriva njihova majka. Ona ih je ostavila, ona je kurva, ona je dovela do toga. Da ona nije to što jeste i da nije uradila to što je uradila, ta djeca bi danas bila živa. Tako oni pišu i govore. A nemaju pravo. Prava.

Nemaju pravo, jer majka nije kriva što je njihov otac to učinio. I nemaju pravo da uopšte išta govore. Osim da im je žao, da ih bole srce i duša.

Ne klikajte na svaku moguću objavu o ovoj i sličnim tragedijama. Ne činite dobro, ni sebi i drugima. Ne tražite još koji detalj. Zašto je važan?

Imajte poštovanja prema mrtvoj djeci. Bar toliko im dugujemo.

Imajte poštovanja prema njihovoj majci. Vjerovatno ne znate kakav krst nosi. I sigurno ovaj koji joj želite pridodati nije ta kazna koju joj priželjkujete. Jer, vi ne znate šta se dešava među nečija četiri zida i ne možete da krivite druge za nečije postupke. Ne možete optužiti nekoga i staviti mu na čelo metu odgovornosti. Ne možete, jer nije tako.

A tako, em što razmišljaju muškarci, podjednako pišu i žene. Svjesno? Ne razmijem, jer to znači da iako ne znaju šta je prethodilo ovome, a to uopšte sad nije ni bitno, prst upiru u majku, ne u oca. Da je i ona odgovorna. Da je i ona ovome doprinijela. Meni je ovo tuga pregolema.

Imajmo poštovanja prema ugašenim životima i prestanimo se prepucavati ispod objava o ovoj tragediji. Preskočite ih, detaljima i nije mjesto u virtuelnom svijetu. Oni su tu samo da bi ljudi više klikali. Mrtve to sigurno neće vratiti.

Imajmo poštovanja prema ženi koja je ostala bez djece, ne smijem ni zamisliti kako joj je. Probajte vi; stavite se u bilo koju situaciju koju joj sad prišivaju, bila ona istinita ili ne, i promislite da li je to razlog zbog kojeg biste bili krivi ako neko ubije vaše dijete.

I prestanimo biti sudije nad tuđom nesrećom i tragedijom. Nemamo mi pojma zašto se neko odlučio na nekakav život. I ni najmanje prava da svoju privatnu zatucanost dijelimo javno.

Pročitaj još

Od iste osobe




Najnovije