Lole iz komšilukaNaslovna vijest

Od svih grijehova na svijetu, ovdje ti je najveći biti srećan

„Draga moja…“, srknu nana kavu iz kraljevski plave, porculanske šoljice pa me značajno pogleda, „…ovdje ti je najgori grijeh biti srećan. Sreća ti je u Bosni k’o ovaj naš porculanski servis. Čuva se u staklenoj vitrini onako za ukras, da ga rijetki zavidni gosti vide, ali se nikad ne koristi. U kući je svima strogo zabranjen i na kraju djeci i unucima služi kao nijemi podsjetnik na nesrećni život onih prije njega koji ga se nisu smatrali dostojnim.“

Redakcija

Piše: Jelena Starčević

Foto: Gavrosh_MG - Shutterstock.com

Sve će ti ovdje narod oprostiti. Laž i prevaru, izdaju i ubistvo. Za najcrnje i najgore naći će razlog i opravdanje, samo nikad za sreću. Kako imaš obraza biti srećan kad su svi oko tebe nesrećni!

Svi se mi sjećamo u mozak nam urezanih rečenica: ne smij se previše, prizivaš zlo. Ne smij se bez razloga, k’o lud na brašno. Ne pregoni. Ne veseli se puno, to je arsuzluk.

Sreća je oduvijek u Bosni bila deficitarna stvar. Rijetko se koristila, osim za baš neke posebne prilike, pa i tad na kašičicu, na primjer kad se dijete rodi (muško, naravno), kad su neka slavlja i teferiči. Škrto se pokazivala i dijelila sa drugima. Nekako, kao da će je ponestati. Kao da će se srećom navući nekakvo zlo, baksuzluk.

Ali se zato oduvijek naglas kukalo. Kuka se „iz glasa“ na sve: kako se nema, kako je teško, kako ništa ne valja, sve je crno i dozlaboga naopako. I uvijek se ima na šta kukati. Na opšte stanje, na pogan narod, na bezobrazluk, na nepravdu, na težak život, neizlečive bolesti. Ako ništa, ama baš ništa nema aktuelno, kukamo na vrijeme. Kad je vruće – što je vruće. Kad je hladno – što je hladno.

Kad nije ništa od toga, e što je neko je teško vrijeme, disati se ne da!

Kad se ljudi sretnu na ulici, nije pristojno reći da si dobro. Ne daj Bože da si odlično ili nikad bolje, taj koji te upitao odmah bi te zamrzio. „Heh, hvalisavac nadobudni, šta on misli, ko je on da mu bude odlično?!“

Nepisana su pravila da na „Kako si?“ odgovoriš sa „Ma ’nako. Da je dobro –nije al’ et’…“ ili „Ma evo, trka, frka, jadan čovjek nikad da se odmori…“ ili „A šta ja znam kako sam, kako drugi ’oće…“ ili malo modernija verzija tipa „E’o borba neprestana!“ U suštini, važno je da ne navučeš zavist, da budeš veći paćenik i zakukaš prvi jer ako druga strana krene da kuka, pitanje je hoćeš li se ti stići iskukati.

Foto: Africa Studio / Shutterstock.com

Ovdje se u nesreći najbolje pliva. Uživa se u svom očaju i ogorčenosti, u ulozi žrtve sistema, porodice, roditelja, muža, djece, šefa, Boga i sudbine. Po ulicama hodaju božiji rabovi, ljudi izmučenih izraza lica, pognutih glava. Pomireni sa teškom i obavezno zlom sudbinom, neprimjetno srećni samo zato što su uopšte živi. „Ćuti, ćuti, može i gore“ – vječna je pritajena prijetnja što odzvanja bosanskim vrletima.

Ima, rijetko doduše, i ovih drugih, što su srećni. Al’ to su budale. Lako je budali biti srećan. I lako im je kad su lopovi, kriminalci, lude. Sve im došlo tako lako na noge, ničim tu svoju sreću nisu zaslužili, pocrkali dabogda. I ono dvoje što su zaljubljeni i srećni… ma ne znaju oni šta je život! Cerekaju se, a iza leđa đavo čeka! Ničija nije do zore sijala!

Davno sam se odselila od bake, ali već godinama prvu jutarnju kafu pijem iz one njene plave, porculanske šoljice što mi je poklonila kad sam se udavala. Preživio je taj porculanski servis ratove, patnje i boli, rastanke i smrti, ali me je uvijek posle svega podsjećao u ranu zoru na nanine riječi: „Ne čuvaj za sutra lijepe stvari i sreću! Danas obuci najbolje odijelo, danas budi srećna, a sutra opet, ako ti Bog da sutra!“

– Nemoj iz te šoljice, razbićeš je! Uzmi one obične, za svaki dan! – grdi me majka.

– Što majko, hoćemo li je to na onaj svijet ponijeti da tamo iz nje pijemo kafu?

I smijem se glasno. Srećna što je opet osvanulo srećno sutra.

Pročitaj još

Od iste osobe

Najnovije