Lole iz komšilukaNaslovna vijest

Klasična božićna priča

Ljudi koji me poznaju znaju da sam Grinch, ateist i većinom kontra svega što je popularno (hejter, reklo bi se, iako ne mrzim jer nisam sposobna mrziti), ali i mene ponese božićni duh, kič, uređivanje prostora u kojem obitavam, pečenje kolača i skupljanje kalorija.

Piše: Ana Kolar

Izvor: Blogledalo

Foto: DOME STUDIO / Shutterstock.com

Ima to svoju čar i zbilja joj se teško u potpunosti oduprijeti pa sam, prije koju godinu, odustala od ignoriranja Božića i prigrlila dijelove koji mi pašu.

Kraj godine, stresan sam po sebi jer obilježava neki imaginarni kraj, a pritišće i isto tako imaginarni novi početak (“Inače, to što je godina prošla ne znači da je zaboravljena.” – govorim si svaki put), nosi i rokove na poslu i faksu, obaveze prema blagdanima i ljudima koji te se najintimnije tiču i pucaš lakše od staklene kuglice za bor kad padne na parket. I onda klasična božićna priča – jave ti se ljudi koji ti se jave samo jednom godišnje, na Božić.

Zaboga, nemam vremena vidjeti one s kojima sam u svakodnevnom kontaktu, zašto bih se nalazila i upropaštavala si ionako upropašten raspored da se vidim s nekim tko me se sjeti samo jednom godišnje i to jer se tako tada mora?! U tom trenutku nije mi bitno jesi li mi rod, prijatelj ili poznanik, ne zanimaš me ni ovog niti narednog Božića. Ili Uskrsa. Možda sam radikalna (nedavno me razrednica na obljetnici mature proglasila toliko radikalnom da je mislila da je mojih 16 preferencijalnih glasova na prošlim izborima bilo u sklopu HDZ-a, lijepo za čuti…), ali stvari su tu kristalno jasne.

Sama sebi dignem živac kad mi padne na pamet iskoristiti trenutak Božića u zraku da bih ponovno stupila u kontakt s nekom osobom. Sve i da to napravim, voljela bih da mi ista odgovori sa: “Odjebi.” i barem još nekoliko psovki koje uključuju članove obitelji i svetaca u koje ne vjerujem.

Postojim(o) 365/6 dana u godini i dostupna sam uvijek, osim kad je božićna redaljka. Tjednima unaprijed pokušavam smisliti izgovore za nedolazak na domjenke, tulume, ručkove jer mi se ne da, nisam taj tip, zadnje što mi treba je netko tko me se tek sad sjetio. Odradim samo ono što moram.

Slično sam pisala u Cosmu prije dvije godine, na temu slavlja Nove godine / Izvor: Blogledalo

Ti rokovi i datumi koje smo si zadali, Božić i ostatak kalendara, nisu ništa drugo do li izmišljotina koja (modernom) čovjeku zagorčava život. Cijele godine robujemo rokovima, mrzimo ponedjeljak, iščekujemo petak, brojimo dane do godišnjeg ili nekog praznika…. Ne dam si da me to pojede jer realno ponedjeljak i petak ne postoje kao ni mržnja prvog odnosno glorificiranje drugog. Utorak postoji samo da vidiš da ponedjeljak nije toliko grozan i da je benzin 3 lipe jeftiniji odnosno 8 lipa skuplji.

Na stranu lijepo uređen grad, (pre)fina hrana i pokloni, ovo doba godine ne volim i zbog toga što bi ga se moglo odvojiti u dvije faze:

Prva faza: ZAVARAVANJE DRUGIH – traje ili do Štefanja ili do Stare godine, kako kod koga

Druga faza: ZAVARAVANJE SEBE (SAMOZAVARAVANJE) – nastupa s prvim vatrometima u novom letu ili kad mamurluk okopni.

U prvoj fazi uvjeravamo druge da nam je stalo, veselimo se (katkad i iskreno) druženjima i zajedničkom vremenu (i ja se veselim tamo gdje je fina hrana), u drugoj fazi samozavaramo se da ćemo “poništiti” sve kalorije iz prve faze, promijeniti navike koje nismo promijenili još od Nove godine 2003. ili 1997. Nismo onda, nećemo ni ovaj put.

Sve te laži i obmane su nepotrebne i nametnute “izvana” i u tome leži zašto svaki put ne uspijem u nečemu što traži netko drugi. Zašto mora biti ponedjeljak, iza blagdana, ujutro ili bilo kakva druga popularna vremenska odrednica. Ako i kad odlučim učiti, jesti drugačije ili upisati tečaj origamija bit će u najbolji mogući trenutak baš zato jer sam to ja odabrala. Godinama si približavam onu: “Mogu. Vjerojatno neću, ali mogu.”

Mogu objavljivati postove na Blogledalu i češće, u pravilnim razmacima. Vjerojatno neću, ali mogu. Makar pogriješila, radije samu sebe krivim nego druge ili neki kalendar jer moje srce nije na štopericu. Može biti, ali mu ne dam.

Zagrljaj,

A.

P.S. Da se razumijemo, želim svima najljepše blagdane do sada u režiji koja vama paše!

Pročitaj još

Od iste osobe




Najnovije