Lole iz komšilukaNaslovna vijest

Moja majka nije poput mene

Internalizirana mizoginija na primjeru jednog odnosa jednog Božića.

Redakcija

Izvor: Mia Vodopija - libela.org

Foto: Unsplash

“Kad padne Badnja noć, kad skupimo se svi, mali i veliki, kompletna family”, čuje se iz dnevnog boravka dok mama kiti bor.

Kiti ga novim i starim kuglicama, kaže da su te stare iz devedesetih i dalje kvalitetnije od ovih ‘naših’ novih. Zazvoni joj mobitel i prestane ukrašavati bor. Čujem da se počela smijati zvonkim smijehom, što znači da ju je nazvao netko od rodbine. Mama ih veselo zove na ručak nakon Božića, kaže da je božićno vrijeme obiteljsko vrijeme i da bismo ga trebali svi skupa provesti. “Nema ništa bolje od obiteljskih druženja”, sretno zaključuje promatrajući napola ukrašeni bor. Već sada zna da će (zbog rodbine) skinuti dio novih, šljokastih kuglica.

Rođena u malom selu u Dalmaciji, znala je od malena da želi biti medicinska sestra. Oduvijek intrinzično motivirana da bude najbolja (jer ako nije, što će selo reć’?), u Zagrebu je došla do pozicije glavne sestre odjela. Briga za ljudske živote nije mala stvar, no nju to ne plaši – ostale sestre, doktorice, doktori pa čak i ravnatelj se dive njezinoj sposobnosti i brzini djelovanja. Mnogi ljudi su zahvalni mojoj majci, mnogima je moja majka spasila život. Kada joj ponekad navratim jer sam u blizini, sve njezine kolegice i kolege mi govore kako mogu biti sretna što mi je baš ona majka. Kažu mi: “E, Mia, ti si poput svoje mame”. To, međutim, ne može biti dalje od istine. Moja majka nije poput mene.

Kako često biva u malim dalmatinskim selima, patrijarhat je svetinja u koju se ne dira. Žene, a pogotovo muškarci, nikad ne propitkuju zašto je očeva zadnja, zašto će se prvo poslušati susjeda umjesto susjede, zašto se vjeruje svemu što muškarci prezentiraju, no sumnja u ono što žene kažu, zašto se potiče dječake riječima ‘možeš postati sve što želiš’ ili ‘ti ćeš biti uspješan doktor/odvjetnik’, dok se djevojčicama puni glava o ljepotama trudnoće i ostajanju doma s čoporom djece. Ne postavljaju se pitanja o rodnim ulogama (one su normalne i prirodne stvari, ‘tako to treba biti, tako nas je Bog stvorio’), niti pitanja o povezanosti hegemonije muškaraca s crkvom, koja upravlja i najmanjim aspektima ljudskih života.

Najveća, najpodlija i najtužnija zamka koju patrijarhat postavlja ženama je internalizirana mizoginija – nusprodukt patrijarhata zbog kojeg žene sumnjaju u sebe, ne vjeruju same sebi i međusobno se posramljuju, čime produljuju opresiju nad vlastitim rodom. Jedna od gadosti internalizirane mizoginije, koju je moja majka od malena naučila, jest da sve što ti se desi zapravo tvoja krivica.

Foto: Nubefy / Shutterstock.com

Ne znajući bolje, tako je odgajala mene i brata. Svaki puta kada bismo se kao djeca potukli ili kada bi me gurnuo ili ugrizao, povukao za kosu ili stao na nogu, mama bi uletjela u sobu i počela vikati na mene. Iako sam ja bila ta koja je gurnuta, povrijeđena ili udarena, mama nikad ne bi zaboravila napomenuti da sam si “sama kriva”. Ne kontrolirajući bratove negativne obrasce agresivnog i manipulatorskog ponašanja, već moje reakcije na isto, postalo mi je jasno da mi vlastita majka ne može biti sigurna i pravedna luka, da me nikad neće zapravo utješiti, već okriviti za nešto što nije moja krivica. Loše ponašanje brata, bratića, susjeda, dječaka iz vrtića, kasnije i škole, naučila sam prepisivati sebi – “Ja sam bila preglasna… rekla sam ono što zapravo mislim o njemu, a nisam smjela… pa zapravo sam ja počela prva i to ga je zasmetalo… iziritirala sam ga svojom pojavom”.

Mamino zlatno životno pravilo “sama si kriva” nije bilo, nažalost, primjenjivano samo na moje razmirice s bratom. Kada bi čitala novine ili gledala vijesti na televiziji te vidjela neki slučaj o ubojstvu, silovanju ili prebijanju djevojaka, moja majka bi znala što reći na takve gnjusne zločine: “Pa što je išla s njim kad je vidjela da mu nisu sve na broju… ona je znala da je on luđak, ali je svejedno bila s njim. Zašto je mislila da će se prema njoj dobro ponašati? Kada je vidjela da nije normalan, zašto se nastavila dopisivati i viđati s njim? Gdje je bila djevojčina majka i što joj ona nije nešto rekla?”

Na iznimno rijetke slučajeve u kojima žena, nakon godina fizičkog, psihičkog, a nekad i seksualnog nasilja, ubije muža, moja majka bi se zapitala zašto je “ona toliko dugo bila s njim. Zašto nije JEDNOSTAVNO otišla?”

Slučaj o nesretnoj djevojci Loreni iz Zadra koju je brutalno premlatio Darko Kovačević, zaokupio je svačiju, pa tako i maminu pozornost. Ona misli da je Kovačević zločinac, odvratna osoba i nasilnik te da zaslužuje biti kažnjen i provesti godine u zatvoru, ali…

Majci nije jasno zašto se Lorena ‘išla petljati’ s grubijanom, osobom za koju se ‘znalo kakav je’. Smatra da ono što je Kovačević napravio nije u redu, ali da je Lorena bila pametnija, ne bi se petljala s njim, ne bi bila s njim i ne bi bila u toj poziciji. “Istina je da je on zločinac, ali si je ona sama kriva”, bio je zadnji komentar.

Foto: venimo / Shutterstock.com

Kao mlada žena, kao feministkinja, kao njezina kćer nisam mogla vjerovati što čujem od vlastite majke, od jedne žene. U jeku svađe, koja je uslijedila, ona je skoro pobjedonosno zavrištala da nije jedina koja tako misli – njezine prijateljice i kolegice se slažu s njom. Sve su one završile s dobrim muškarcima jer su bile pametnije, znale su bolje i nisu bile ‘lude da se spetljaju s luđakom’. “Joj, Mia, sada se cijela zemlja zgražava nad ovakvim slučajem, kao da se premlaćivanja nikad prije nisu desila. Prave se svi da im je stalo, a da im je zapravo stalo, nešto bi se odavno poduzelo. Ja sam barem iskrena i kažem što mislim, nisam u lažnom šoku prijetvorna kao mnogi”.

O feminizmu također nema pozitivnih stvari za reći. Moja majka ne shvaća žene koje se priklanjaju feminizmu, ne shvaća te feministICE, to su one koje samo kukaju, one koje se konstantno žale na nešto, organiziraju svakakve prosvjede i blokade, samo su glasne i smetaju drugima, zar zbilja misle da će promijeniti sistem star tisućama godina, što će joj one, takvih se treba okanit’, kao da su ikad nešto korisno napravile.

Tužno je i jezivo pomisliti kako postoji velik broj žena koje se slažu s mojoj mamom, koje, čitajući o slučajima nasilja nad ženama vrte glavom, koje skrolaju dalje od priča o nepravednosti i neravnopravnosti, koje misle da je feminizam nepotrebna budalaština (“pa što ćete s time dobiti?”), koje ne shvaćaju važnost konvencija za jednakost i ravnopravnost rodova i spolova, koje se nikad ne uvrijede na seksističke ‘šale’, ‘šale’ o silovanju, o glupim plavušama ili ukratko o glupim ženama.

Postoji velik broj žena koje će stati u obranu svog dečka, muža, prijatelja, kolege, oca, bratića, susjeda te hrabro i ponosno dati svoju podršku u borbi protiv zlih feministICA, ne shvaćajući opasnost svog doprinosa. Taj velik broj žena, koji misli da su pametnije ili sretnije od one koja je bila silovana, prebijena ili ubijena. To su žene koje ne bi pomogle drugim ženama u slučaju nevolje, već okrenule glavu i pravile se da ne vide ili ne čuju. Teško je shvatiti tu ravnodušnost, nezainteresiranost, neosjetljivost, apatiju, taj nedostatak suosjećanja za druge žene, tu mržnju prema vlastitom rodu.

Foto: Yuganov Konstantin / Shutterstock.com

Umjesto zaključka

Iako nam se božićno vrijeme servira kao vrijeme sreće i šarenila, realnost je ipak drugačija. Mnogo ljudi ne obožava provoditi vrijeme s vlastitom obitelji. Šanse su velike da u obitelji imate nekoga sa seksističkim, rasističkim, homofobnim ili transfobnim tendencijama. Provođenje vremena s njima i ignoriranje njihovih zajedljivih opaski zvuči gore od trčanja maratona ili gledanja Laudato TV-a.

Savjeti na internetu o ‘preživljavanju Božića’ su razni – od započinjanja diskursa s članovima obitelji koji nisu progresivni, traženja saveznica/ka u mlađim članovima obitelji do umjerene konzumacije alkohola ili preuranjenog odlaska s obiteljskog događanja.

Moj savjet za sve one koje/i bi rađe doma ostale/i, nego slušale/i priče o prošlim, boljim vremenima kad se “znalo tko je muško, a tko žensko” i kad se “žene nisu ponašale kao danas”: nemojte započinjati diskusije, argumentacije, prepirke, diskurse s članicama/ovima obitelji. One/i neće čuti ništa novo što im prije niste rekle/i, neće prihvatiti da su u krivu, neće razmisliti, neće se promijeniti. Njima kroz jedno uho uđe unutra, kroz drugo izađe van. Upast ćete u njihovu podlu zamku da vam svojom ignorancijom upropaste dan.

Ne možemo, nažalost, mijenjati ljude, ali zato možemo biti naoružane/i spoznajom da božićno druženje s obitelji ne traje vječno. Nema ničeg boljeg od mirnog uživanja u jelu i piću te promatranja zajapurenog zbunjenog lica kojem, nakon hejterskog monologa, jednostavno ne odgovarate.

Pročitaj još

Od iste osobe




Najnovije