Koga su (opet) kockice pogodile u glavu?!

Ona je skijašica, Sarajka, Muslimanka, legenda Snježne kraljice, kako ju je prozvao Reno Fleiss, koji joj je ponudio saradnju nakon što je na adresu Hrvatskog skijaškog saveza stiglo njeno pismo.

Sedinu su 1991. godine roditelji napustili. Rane godine je provela u Njemačkoj, a po završetku rata, kao petogodišnja djevojčica se vratila u SOS dječje selo u Sarajevu. Čitav život je izgradila sama. Nakon završene srednje škole je upisala studij pedagogije, a uz obrazovanje se bavila i sportom, trenirala je odbojku i skijanje, glumila…

“Da nije rata bilo, možda bih i ja imala roditelje i porodicu, drugi život, pa opet ne mrzim, sretna sam, volim život, jer pojedinac ne čini populaciju. Oke mi je, možete me i ubiti, ali ja – Sarajka – muslimanka – ostajem pri svom, pa taman sama i jedina bila. I dalje s ponosom kockice moje drage će da me prate, jer su mi donijele najljepše trenutke života kao i super prijatelje. Svi koji su protiv toga, neka kockice broje, a ne moraju me ni pogledati više”, dodala je Sadina u svojoj poruci na Facebooku.

Nakon što joj je, poslije svega, jakna mogla doći glave, nameće mi se samo jedno zdravorazumno pitanje: Jeste li vi normalni?

Ma koliko imali neke traume, ma koliko vas proganjaju neke uspomene, ma koliko živite s nekom boli; sve je to moguće, nažalost, i vjerovatno teško podnošljivo, ali… Svijet neće i ne može stati zbog svake naše lične patnje, ličnog bola i tragedije. Život, baš kao i vrijeme, ima jednu čudnu naviku – da teče.

Pa, iako vrijeme možda ne liječi sve, sami sebe možemo liječiti. Činiti boljima, savjesnijima, praštati.

Koja je logika u tome da danas gledaš kako bi se dokopao Njemačke, a to što ti je, u bliskoj prošlosti, pola daljne rodbine stradalo od njemačke ruke, to nema nikakve veze?! Naravno da nema, ako ti vidiš korist u tome. I naravno da nema, jer život teče. Lijepo ti je i da ideš na more u Hrvatsku, pa i u Tursku, nema veze ni što im tako puniš budžet, al inače ih mrziš iz dna duše, tačnije, pobio bi ti to sve, jel tako?!

Jeste, sve dok ne razlučiš u svojoj glavi ko je za šta odgovoran. Ako shvatiš da rat, ovaj nemili posljednji, kojeg su nam svako malo puna usta, nije započeo, vodio, nit u njemu uživao nijedan pošten, običan pripadnik ljudskog roda, nevažno koje je vjere i nacije. Pitaj svakog takvog – ako kaže da mu je baš drago što je bio u rovu ili što danas više i ne zna zbog čega je bio, onda sigurno nije pošten i običan čovjek.

I ja, negdje, ni nakon više od 20 godina, nisam srećna zbog hrvatske agresije na mjesto u kojem sam rođena i odrasla i u kojem sam u tom momentu imala nepunih 15 godina. I ja sam, i dalje, ljuta što sam te dane živjela u podrumima, izbjegličkim kolonama i okolnim selima, umjesto, kao svaka prosječna tinejdžerka, u školskoj klupi, sa prijateljima, na koncertima, u kinu ili na putovanjima. I danas i zauvijek će mi biti žao što te, u teoriji najbezbrižnije godine života, nisam provela na drugačiji način.

Foto: FCSCAFEINE / Shutterstock.com

Ali to ne znači da sad treba da mrzim cijeli hrvatski rod. Ne, ne mrzim ga.

Baš danas sam Ani Kolar, Hrvatici iz Zagreba, tokom prepiske poslala po ko zna koji put srce. Nekako mi je besmisleno da nju poistovjećujem sa svim onim što se tiče zemlje gdje je rođena i naroda čiji je pripadnik a što me negdje u dubini duše boli. Dovoljno je poznajem da vjerujem da ni nju ne raduje moj život u podrumu, pod granatama. I da vjerujem da bi mi sutra, ako zagusti, njen dom bio utočište.

Jeste, više volim Srbe. Jer sam Srpkinja, pa mi nekako dođe kao prirodnije da tako osjećam. Al nije prirodno da izričito obožavam sve Srbe, jer ne obožavam. Isključivo zbog toga što ne vjerujem da su dobri ljudi. I to mi je glavni kriterij i ne sramim se toga i ne krijem to.

Koje je onda mjerilo za mržnju prema drugima samo zato što nisu moji? Ništa drugo do zaslijepljenost, glupost i površnost. I, brate, što smo siromašni, pa nam i dalje uspijevaju prodati muda pod bubrege da samo sunce našeg neba grije, a kad otputuješ samo prstohvat dalje na globusu, pa te ošamari svijest da baš tu desetine, stotine nacija zajedno žive, shvatiš koliko ti je stegnut am.

Jeste, rat je sranje. Najveće.

Al džaba nam mir, kad u glavi, mjesto ono malo čorbe, i dalje granate, puške, bombe i topovski udari. Džaba, kad voda toliko toga odnese, al nikako da se izbistri.

Imam dijete. Ne želim da raste okruženo mržnjom, ne želim da izraste u nekoga ko mrzi. Želim da zna ko je, želim da poznaje sebe, ali ne želim da samo zbog toga mrzi.

Postoje mnogo bolji razlozi za to. Mi, ljudi, smo majstori da ih načinimo.