Lole iz komšiluka

Ja volim vanzemaljski

Ja ne živim samo život. Ja ga osjećam.

Piše: Jelena Despot

Foto: Pixabay.com

Nije to uvijek ni bilo tako sjajno i pogodno po mene, ali nikako drugačije nisam umjela.

Osjećam ljude, mjesta, situacije, energije i, u zavisnosti od toga kako čine da se osjećam, odlazim ili ostajem. Sa mnom je lako. Mene kupuju mali znaci pažnje i veliki prijateljski gestovi. Teško zaboravljam. I dobro i loše.

Od svih osjećanja koja su me pratila kroz život, jedino sam jedno nastojala da promijenim, iskorijenim i uništim i, gle, gotovo da ga nema. Ljubomoru sam prvi put osjetila u osnovnoj školi kada su mi rekli da se mojoj simpatiji sviđa moja najbolja drugarica. Borila sam se između toga da shvatim da je i ja volim i da ona nema ama baš nikakve veze s tim. Nisam mogla da se ljutim na nju, nije to bila klasična ljubomora, to je bila povrijeđenost jer je ona imala pažnju onoga kojeg sam ja željela. I znala je to i ubjeđivala me da nije istina. A bila je. Tada i još mnogo puta nakon toga.

Nikada nisam bila ljubomorna kada su ljudi imali neke materijale stvari koje sam ja željela. Naprotiv, radovala sam se uspjesima i sreći i onih ljudi koji nisu bili moji bliski prijatelji. Jednostavno, taj osjećaj zavisti i ljubomore u meni ne postoji.

U svojim prijateljskim odnosima sam hiljadu puta svjedočila nekim ljubomornim scenama koje su moje prijateljice priređivale svojim momcima, ili oni njima. Za mene je to bilo toliko prizemno i mizerno osjećanje, da mi se gadilo da o njemu uopšte i raspravljam.

Foto: Volodymyr Tverdokhlib / Shutterstock.com

U tim godinama, pripisivala sam to dječijoj nezrelosti. U tridesetima o tome ne mogu ni da mislim, a kamoli da diskutujem.

Za mene se veza zasniva na povjerenju i poštovanju. Na dozvoljavanju onome drugome da bude ono što jeste i kakav jeste, ako si ti već pristao da budeš pored njega. Veza nije pravljenje onog drugog onakvim kakav ti želiš da bude.

U svojoj vezi sam rijetko pravila neke ljubomorne scene kada bi negdje otišao bez mene. Prećutno smo znali da će „pravara“ značiti i kraj naše veze te sam, samim tim, smatrala da je ta druga strana svjesno izabrala takav kraj. Daleko od toga da sam kao zaljubljena dvadesetogodišnjakinja bila iznad toga, ali sam već na primjerima iz života znala šta sve mogu podnijeti, tako da jedno slomljeno srce ne bi bilo kraj svijeta.

Kada bi ostajao negdje duže nego što je planirao, nisam bila ljubomorna, već tužna jer sam (opet) previše osjećala i analizirala i dolazila do zaključka da negdje želi da bude više nego sa mnom. Nije to imalo veze sa drugim ženama.

Nikada ga budna nisam čekala da se odnekud vrati. Nikada mu nisam kopala po telefonu tražeći tragove drugih žena. Mrzim da se prepiremo pred drugim ljudima i da od naše ljubavi pravimo nešto tako prizemno i obično, što može da prlja jedna ljubomora. Tako glupa, primitivna osobina.

Foto: Akuma-Photo / Shutterstock.com

Ljubomora je odraz nesigurnih ljudi. Ona za mene nikada nije znak da je nekome do mene stalo i odraz moje posebnosti. Ona je za mene odraz nepovjerenja druge osobe u moju ljubav. A ja sam svoju dokazala barem milion puta.

Ljudi kvare svoje veze tim primitivnim stvarima. Peckanjima, provjeravanjima, ljutnjama. Ljubav treba da bude uživanje. Voljeti potpuno možeš samo onoga kome bez straha možeš dati svoje srce.

Ja sam njemu dala svoje. Izvadila sam ga iz svog tijela i stavila u njegove ruke i ono je sa svakim otkucajem trapavo i zaljubljeno gledalo u njega kao i ja. Svaki djelić mog tijela ga voli. Svaki djelić mog tijela je samo njegov, jer budale kao ja i ne umiju drugačije da vole. Svakog trenutka da poželi, on može da smrvi to ogoljeno srce koje odavno nije samo moje.

Volim i pažnju. Da me vole. Da me grle. Volim i svoje prijatelje.

Volim vanvremenski i vanzemaljski.

Tu nema mjesta ljubomori.

Pročitaj još

Od iste osobe




Najnovije