Razgovarale smo sa ženom koja je, sa suprugom, usvojila devetoro djece koju niko nije htio

Ali im je onda postalo jasno koja je ogromna potreba u ovom društvu – pružanje ljubavi, porodice i krova nad glavom najugroženijoj kategoriji – ostavljenoj djeci sa zdravstevnim problemima i poteškoćama u razvoju.

Kejti (Katie) i Greg Ajhorn su mladi bračni par iz Ohaja koji je savršena inspiracija i ultimate goals za koji treba da znate.

Sa devetoro usvojene djece, od kojih četvoro u potpunosti zavise od tuđe pomoći, ovaj par je izuzetno posvećen svojoj porodici, 24/7.

I zbilja, odavno nismo “upoznali” ovako inspirativne ljude, koji sa takvom lakoćom prihvataju život koji bi nekima bio teret i propagiraju usvajanje djece koji imaju poteškoće u razvoju i/ili zahtijevaju cjelodnevu medicinsku njegu.

Ovu su, kako naglašvaju, društvenu potrebu, uvidjeli upravo kada su usvojili prvo dijete.

Ilajdža (Elijah) je dijete ovisnika. Komplikacije tokom njegovog rođenja su rezultovale uskraćivanjem njegovom mozgu kiseonika na čitavih 18 minuta. Doktori su mu dali dva mjeseca života.

Ovaj duboko religiozni par je mislio da će ovom djetetu obezbijediti malo komfora tokom tog preostalog vremena. To je bilo prije 11 godina.

Ugrađena mu je cjevčica koja mu pomaže pri disanju, i Kejti, koja je licnecirana medicinska sestra, ga nadgleda redovno, pogotovo tokom noći.

Ilajdža i Kejti / Foto: Kt Eichorn – Facebook

“Odlučili smo da nemamo bilošku djecu upravo nakon što smo njega usvojili. Tada smo uvidjeli kolika je zapravo potreba za usvajanjem, pogotovo one djece koja imaju poteškoće u razvoju”, govori Kejt.

Danas, imaju još osmoro djece koja ih svakodnevno usrećuju i unose radost u njihov dom.

Pejton (Peyton) je imao transplantaciju srca, Gideon je rođen sa “zečijom usnom”, Aidrik (Aidric) ima teško oboljenje bubrega… Ali, svi su znatno zdraviji nego što su bili kada su usvojeni.

Grega ste već upoznali, pa smo stoga odlučili popričati sa Kejti, divnom i požrtvovanom majkom, koja je odrasla sa još sedmoro braće i sestara, te je takvo okruženje za nju prirodno, i, kako kaže, najbolje funkcioniše u toj atmosferi. I zbilja, ovo dvoje ljudi su svojim primjerom podstakli brojne parove na usvajanje djece, i postali su inspiracija mnogima.

LOLA: Zbog čega ste se odlučili na usvajanje djece, i da li ste, zapravo, već tad imali jasnu viziju da želite da to budu djeca sa zdravstvenim problemima?

KEJTI: Počeli smo usvajati jer smo tako odlučili izgraditi porodicu, ali kada smo dobili prvo dijete koje ima ozbiljne medicinske poteškoće, i za kojeg su smatrali da neće poživjeti, vidjeli smo to kao poziv od Boga. Poziv da se upravo njima posvetimo.

Nemamo neku ciljanu brojku, i uvijek pomislimo da je to sada to, ali onda nas naša agencija kontaktira, jer je toliko velika potreba za pomoći toj djeci. Mjesečno nas zovu da primimo još jedno dijete. A saznanje da će neko dijete ostati bez toplog doma i porodice…

LOLA: Mora da je jako teško odlučiti se koje dijete usvojiti, ili reći ne?

KEJTI: Jeste, ali srećom postoji sve više porodica koje se pridružuju i usvajaju.

Foto: Kt Eichhorn – Facebook

LOLA: Koliko je zahtjevno voditi računa o devetoro djece?

KEJTI: Definitivno nije lako, ali Greg i ja smo pravi tim. Imamo jasan raspored, te svako tačno zna šta treba da radi, i svako ima zaduženje oko kojeg treba da pomogne (pranje suđa, bacanje smeća, brisanje poda itd.)

LOLA: Kako je uopšte organizovan vaš dom, s obzirom da imate višečlanu porodicu, kao i djecu koja iziskuju svakodnevnu pomoć i njegu?

KEJTI: Greg je građevinac i svaki dan dok su djeca u školi on, ili radi nešto na našoj kući (koja je samim tim poprilično funkcionalna), ili volontira i pomaže drugima na restauriranju i sređivanju doma. To su uglavom ljudi koji nemaju novca za unajmljivaje građevinskih firmi ili majstora.

LOLA: A kako zapravo izgleda jedan prosječan dan u vašem domu?

KEJTI: Uglavnom ustajemo u 06:30, i Greg onda pravi doručak za sedmoro naše djece dok se ja postavim dvoma kojima je potrebna posebna medicinska pomoć. Potom, ili idemo u našu igraonicu i teretanu ili čitamo do 08:30 kada dolazi školski bus. Tada šestoro ide u školu, a dvoje 4-orogodišnjaka i Ilajdža ostaju sa mnom. Mi tada imamo terapiju koju odradimo i malo učimo.

U 13 imamo drijemku, a u 15:30 su svi opet kući. Ja ustajem oko 16:30 (jer tokom noći sam uglavnom budna i pazim na Ilajdžu) i tada radimo domaći zadatak. Greg potom sprema večeru za sve i u 17:30 svi jedemo zajedno. Potom se zajedno i igramo do nekih 19 časova kada počinje rutina koju svi moraju odraditi pred spavanje.

LOLA: Spomenuli ste da je Greg građevinac. U vašem domu je izgradio teretanu i igraonicu te veliki zid za penjanje, gdje možete da se družite i zajedno provodite vrijeme.

KEJTI: Da, evo nas upravo u toj prostoriji. Prilično je genijalno.

Foto: Kt Eichorn – Facebook

LOLA: I zbilja, da li imate vremena samo za sebe, kao par?

KEJTI: Djeca idu u krevet u 20:30 h, tako da imamo oko dva sata svako veče koje provodimo sami.

LOLA: Kad smo kod toga, da li vam neko pomaže sa djecom? Porodica ili prijatelji?

KEJTI: Daa, moja mama je divna i brine o četvoro djece sa najviše poteškoća, dok ostalih petoro ide kod prijatelja na nekih sedam dana jednom godišnje tako da nas dvoje možemo otputovati negdje.

Greg i Kejti / Foto: Kt Eichhorn – Facebook

LOLA: Koje su vaše najveće svakodnevne brige, ali i one u vezi sa budućnošću?

KEJTI: Najteže nam je bilo naučiti nositi se sa stresnim situacijama kao što su hitni odlasci u bolnicu ili neke nepromišljene greške koje djeca naprave, kao i prolaznici koji nemaju osjećaja ni razumijevanja.

Isto tako, pomenuti raspored je bilo u početku teško za uspostaviti, kao i naći vremena za individualna druženja. Pod tim se podrazumijeva i ponašanje prema svakom djetetu kao prema individui umjesto da ih gledamo samo kao cjelinu.