Praktična Lola

Zašto mi je potajno žao djevojaka koje se udaju u 20-ima

Možda ne možete da povjerujete u to da jedna novopečena supruga ovo može da kaže, ali svaki put kada vidim djevojku u ranim dvadesetima (a koju lično poznajem) da se vratila sa odmora sa prstenom na datoj ruci, sa sve kamenčićem, dio mene je odmah žali.

Priredila: Nataša Bursać

Izvor: LIZ MCDANIEL - www.vogue.com

Foto: Lou Oates / Shutterstock.com

Ali, imaš tek 25 godina, pomislim dok joj poželim sve najljepše. I možda imam ovakvu reakciju zbog svojih južnjačkih korjena, a možda sam jednostavno uskih pogleda.

I tu se jednostavno mora povući granica, i naravno znam puno srećno udatih, samostalnih žena koje su se zaklele na vjernost upravo tako rano, ali ipak…

Nasuprot scenariju nekim je princezama bajka počela tek kada su se razvele od princa.

Takva je i moja priča. I upravo je razlog ovome, ne toliko u tim mladim djevojkama, koje možda na taj način traže odobrenje, već u meni. Vjerila sam se kada sam imala “samo” 24, a nedavno sam se i udala, ali sa 33 godine. Stoga znam kako “malo” vremena može da napravi veliku razliku.

U 24-oj nisam imala neku karijeru o kojoj bi se moglo pričati. Moja najredovnija plata je bio zapravo džeparac koji su mi slali vjerenikovi roditelji, zajedno sa konstatacijama kako nas dvoje treba da živimo svoj život. Imali smo psa i kuću pored plaže, okruženu drvenom ogradom koju su krasio jasmin.

Sedmicu prije nego me je zaprosio – u jednom restoranu u Firenci, za stolom koji je tik uz obalu rijeke Arno – rekla sam mu da nisam spremna.

Foto: Huw Penson / Shutterstock.com

Sjećam se da sam mu rekla: “Ne idemo u Firencu da bi me zaprosio, jel tako?”. Nasmijao se i rekao: “Ne, ne idemo u Firencu da bi te tamo zaprosio.”

Ali, kako se ispostavilo, išli smo tamo upravo da bi me zaprosio. I rekla sam “da” kada sam trebala reći “ne”, ali imala sam osjećaj da to čak i nije u mojoj moći. I tako sam (odjednom) imala vjerenika, haljinu i zakazan datum; sve što valjda možeš poželjeti. Ali daleko od toga da sam bila uzbuđena još-malo-pa-mladenka.

I umjesto da škrabam o planovima za vjenčanje, u svoj sam dnevnik pisala nešto ovako:

“Ona će usvajati ugrožene vrste sa drugog kraja svijeta, kupaće se u mirišljavim vodicama; skupljaće tajno pritužbe zbog seksualnog nezadovoljstva, biće supruga.”

Umjesto da težim ka ostvarenju svoga sna da budem pisac, išla sam u večernju školu da postanem agent za nekretnine. Moja je tada najveća noćna mora podrazumijevala mene u strogo krojenom odijelu, kako furiozno usisavam sa sve crvenim karminom i dobrano natapiranom kosom, sa stavom “Prodaću ovu kuću danas.”

Nakon upravo jednog takvog uznemirujućeg sna, sjećam se da me je nazvala moja najbolja prijateljica, koja mi je, kroz uvlačanje dima iz cagarete, pričala o misterioznom strancu kojeg je upoznala na nekom partiju.

Odjednom sam se našla kako krečim sobu za goste. Doslovce sam vidjela svoje 20-e kako isparavaju zajedno sa mirisom kreča. Ljude koje sam trebala upoznati; glamurozne greške koje sam trebala napraviti; čak i žena koja sam tek trebala postati. Osjećala sam kako će se čitav moj život odigrati na traci koja se nikada neće odmotati.

I ne, nisam uradila ništa po tom pitanju. Zbog straha, ljubavi, kukavičluka ili neke “dužnosti”, nastavila sam tim putem. Imala sam sreće pa je on otkazao sve. Sad uviđam da je moj žal za potpuno drugačijim životom počeo da izbija na površinu. I on je to vidio.

Foto: Yuriy Golub/ Shutterstock.com

Jedne nedjelje mi je rekao da je požurio i da je očigledno da ne želimo iste stvari. Rekao mi je da treba da odem, sama. Spakovala sam se i otišla u drugi grad. Slomljenog srca, ali slobodna.

Sada znam da su 20-e konstantna borba između želje za slobodom i onom za sigurnošću, ljubavlju i nezavisnošću. Tada sam brak vidjela tek kao listu stvari kojih sam se odrekla: identiteta koji još nisam izgradila, slodode, karijere, prilike da pijuckam martini i radim u prestižnom magazinu, i da, da ostanem s nekim misterioznim strance ljubeći se čitavu noć. Možda su upravo moji prijatelji bili zaslužni za ovo saznanje.

Sada, brak vidim kao listu stvari koje dobijam: partnera, ljubavnika, najboljeg prijatelja, muškarca koji uvijek ostavi kišobran na vratima kada pada kiša, i obećanje da nikada više neću morati ljubiti misterioznog stranca. I to je razlika koju jedna decenija može da uradi. To je razlika između straha i sigurnosti, između prave i pogrešne osobe, između jednog početka i jednoj kraja.

Možda svi moramo proći tu hazardnu seriju scena, i upravo je isjeći njih rizik propuštanja priče u cjelosti.

Pročitaj još

Od iste osobe