Lole iz komšilukaNaslovna vijest

Iza plavih vrata na Paprikovcu

Ponedjeljak, 21. januar 2019, dan koga su stručnjaci prozvali najdepresivnijim danom u godini, dan u kome su pale prve ozbiljnije pahulje snijega, ove zime…

Piše: Jelena Računica Šatara

Foto: sandsun / Shutterstock.com

Neke sile su namjestile da se baš toga dana, ranom zorom uputim na UKC Paprikovac, tačnije u Centar za bolesti dojke.

Preplašena kao rijetko kad do tada, bar kad je sopstveno zdravlje u pitanju, ušla sam u čekaonicu u kojoj je sjedila samo jedna starija gospođa. Uputila mi je „onaj“ pogled, kao da se odnekud znamo, ali se ni jedna ne sjeća odakle. Tačnije, bio je to pogled koji je trebalo da mi kaže da se ne plašim.

Pokucala sam na velika plava vrata, još jednom pregledavajući da li mi je knjižica potvrđena i da li imam uputnicu, jer u bolnicu se ne može bez pravih papira. S one strane vrata nije se čuo nikakav odgovor. Ušla sam, a za stolom prepunim papira je sjedila ONA, jedna od onih medicinskih sestara za koje odmah pomislite da su baš zbog njih sve prozvane oštrokondžama. U svojim kasnim 50-im godinama, sa natapiranom riđom kosom, uredno izmanikiranim, dugačkim, špicastim noktima, nalakiranih šljokičastim lakom, sa naočarama na nosu.

Ne gledajući me, grubo me upitala šta hoću i jesam li naručena. Prespremno sam odgovorila kako mi je porodični ljekar rekao da ne treba da se naručujem, već da dođem ujutro što ranije i da čekam, kao što svi čekaju. Pobjedonosno je zaključila kako to ne može tako i kako se za pregled svi MORAJU naručiti.

Već sam polako počela da skupljam papire spremna da odem sa molbom da me naruči za neki drugi dan, a ona je, i dalje me ne gledajući, i dalje grubo, upitala kakav problem imam. Rekla sam joj da sam napipala neku masu na lijevoj dojci i pitala ima li ikakve šanse da me doktor ipak pregleda. Tada me kratko pogledala i rekla mi da izađem napolje.

Foto: vhpicstock / Shutterstock.com

Sjela sam na onu neudobnu bolničku stolicu, mireći se sa činjenicom da će ona biti mjesto za moje dupe u narednih nekoliko sati. Kako je vrijeme odmicalo, čekaonica se dupke napunila ženama svih životnih dobi, one starije su u svojim vršnjakinjama tražile sagovornice, nekoga s kim bi podijelile muku. Ja sam stiskala njegovu ruku, pokušavala da ubijem vrijeme prelistavajući Twitter, sve vrijeme se trudeći da neutrališem glasove žena oko sebe.

Nakon sat vremena čekanja, u čekaonici je bilo toliko ljudi da je vazduh postao gušći, a glasove je postalo nemoguće utišati. U trenutku kad sam postala sigurna da prije podne neću završiti, izašla je ONA. Nastala je tišina, jer svi su znali da ne bi izašla među nas da nije važno. U ruci je imala neke papire, podigla ih je u vazduh i povikala: „Gdje mi je ona djevojčica, Jelena?!“ Bojažljivo sam podigla ruku, nesigurna da je uopšte mislila na mene, ispustila neki neartikulisani glas da se javim, a ona se okrenula na peti, pogledala me i oštro rekla „Polazi za mnom!“.

Kroz uske bolničke hodnike, jedva sam joj pratila korak, vidjelo se da ona nema vremena da me voda i da to radi ljutito, a meni i dalje nije bilo jasno gdje ja to idem. Nakon nekoliko skretanja stigli smo u hodnik identičan onome gdje sam ranije čekala, samo sa mnogo manje ljudi, posjela me ispred nove prostorije sa plavim vratima u koju je brzinski ušla-izašla te na odlasku rekla: „Sad ćeš na pregled, kad završiš, dođi do mene“.

I danas razmišljam zašto mi se smilovala. Da li je to zato što je vidjela kako sam na rubu padanja u nesvijest od straha. Da li je to što je procijenila da sam mlađa od većine onih koje su bile naručene „veća je šteta“ ili sam joj jednostavno bila simpatična.

Foto: AndreyCherkasov / Shutterstock.com

Ne znam. Znam samo da mi se taj njen potez činio toliko veliki u tom trenutku, kao da mi spašava život.

Završila sam pregled, sa velikim olakšanjem sam otišla nazad kod nje da mi popuni uplatnicu. Osjetila sam potrebu da je čvrsto zagrlim, izljubim, ali nisam, zahvalila sam se, lupila sam nešto neprimjereno, kao što obično radim.

Nasmijala se. Izašla sam.

Uhvatila sam ga za ruku i povukla da što prije odemo. Okrenula sam se da još jednom pogledam pun hodnik i za trenutak sam osjetila krivicu. Osjećala sam se krivom zato što sam na red došla prije većine, iako nisam bila naručena. Osjećala sam se krivom zato što sam bila dobro.

Većina njih nije.

P.S. Zdravstevni sistem u BiH, vjerujem kao i u drugim državama regiona, trebalo bi da se zove strpljen-spašen, jer kad te nesreća natjera da „hodaš“ po doktorima, čekanje je ono što treba da usavršiš. Nauči da čekaš i budi strpljiv. Mene i meni najdraže ljude je to naučila prethodna godina. Ne ponovila se.

Pročitaj još

Od iste osobe




Najnovije