Lole iz komšilukaNaslovna vijest

Sjećaš li se kad te zadnji put bolio trbuh od smijeha?

U kalendaru je zima, ali nije hladno. Za sada nisam pobrala ni gripu ni virozu, ali me boli grlo.

Piše: Ana Kolar

Izvor: Blogledalo

Foto: Igor Dugandžić

Inače mi je to normalno u ovo doba godine, da padnem u krevet na tjedan dana, negdje nakon blagdana, u temperaturi, začepljenog nosa i bolnog grla. Sad nije tako, ali me ipak boli grlo.

Ništa mi ne pomaže jer nije niti prehlada niti temperatura niti (kalendarska) zima. Život je, a protiv toga se ne mogu niti ne želim liječiti.

Zadnjih tjedana sve se nekako izokrenulo, potpuno neplanski i neželjeno, a ne može bolje. Toliko je sve dobro da me boli grlo. Boli od smijanja, od sati i sati razgovora, od urlanja na treninzima, od čitanja vijesti na radiju. Od svega zajedno. Nakon ne znam koliko dugo, manje pišem i tipkam, a više koristim glas i oči. Doslovno sam ga preforsirala, to grlo jel, jer se odviknulo od svega, utihnulo je. Upalilo bi se samo svaku večer u radnom tjednu, odradilo bi trening, dva ili tri, i nakon toga tišina.

Iako se možda ne bi reklo, ja volim tišinu. No, zadnjih tjedana je sve kako nisam htjela i tijelo mi se tek navikava. Sve je onako kako sam mislila da ne želim i kako nisam planirala, a opet je toliko dobro da još ni sama ne vjerujem.

Sinoć sam, standardno na mobitelu u Uberu, jer standardno kasnim i telefoniram prije treninga. I vrištim od smijeha, urlam na mobitel, objašnjavam mu kako je u krivu, smijem se, sprdam, zabavljam tetu Jadranku za volanom. Pauza. On mora nešto pričati, pa ja usput objasnim Jadranki da je sve OK, da se ne svađamo, nego da sam ja u pravu. Izvlačim se na žensku solidarnost. 😉

Kažem joj da je papar, a ne paprovi, da je muškatni oraščić, a ne oraščići, da je šafran, a ne šafran(ov)i jer se misli na začin, a ne na biljku ili sadnicu. Teta Jadranka mi potvrdi da sam u pravu, ali mi i savjetuje da ga pustim na miru, jer neka ne zna što je muškatni oraščić, glavno da ja znam, da zašto bi muškarci znali išta o začinima i kuhanju. Eh, ne zna Jadranka da ja obožavam one koji znaju kuhati i koji uživaju u nabavci začina kao ja, ali eto, ništa, pa tako niti to, nije onako kako sam si htjela.

Završim telefonski razgovor, stigla sam na odredište i promrmljam si u u bradu, jer moram ja nešto prokomentirati: “Uvalila sam se u situaciju koju si nisam željela i sad patim”, slegnem ramenima, smijem se i kopam po novčaniku.

Jadranka me na to pita, mrtva ozbiljna, dok joj dajem lovu za vožnju: “Pa kako?! Ne razumijem, ja sam bila uvjerena da se volite i da vam je prekrasno jer sam slušala kako se zafrkavate…”

Vidno uznemirenoj Jadranki sam objasnila kako i je fenomenalno, ali kako nije onako kako sam si htjela. Ali da, ima pravo, većinu vremena se zafrkavamo, podbadamo, smijemo, urlamo i plačemo od smijeha. Zato me i boli grlo. Kažem joj: “Je, super nam je, teta Jadranka. Zafrkancija i je najbitnija, kakav je to život ako se s nekim ne smiješ i ne razgovaraš?”

“Da, tako je. Baš je to rijetko i baš sam uživala u vašem razgovoru i ovoj vožnji”– kaže mi. Ja joj vratim da je i njoj sigurno tako, da se ona šali sa svojim mužem… Pauza. Muk. I progovori: “Ne, nije nam tako lijepo.”

Nisam ju odmah shvatila ozbiljno, čak sam joj vratila najglupljim mogućim odgovorom: “Ma niiiijeeeee tako, teta Jadranka!” Pogledala me preko gornjeg ruba naočara bez okvira, slegnula ramenima i rekla: “Je.”

Progutala sam knedlu, vidjela je da mi je neugodno i to ne samo zbog glupog odgovora nego i zbog toga jer je meni/nama super. Krenula mi se ispričavati da se ne trebam osjećati loše jer je meni odlično i jer sam sretna, nego naprotiv da to, njega i nas, čuvam što dulje. “Smijte se što dulje možete i nastavite se zafrkavati ovako, sve ostalo je nevažno. Uživajte!”

Izašla sam iz auta, krenula prema dvorani i bila sam sretna jer me grlo boli, a istovremeno tužna što Jadranku ne boli i što se ne smije toliko da ju boli trbuh. Ali opet, drago mi je da sam ju barem malo nasmijala svojim trenutnim stanjem u životu. Prošli tjedan smo nasmijali tete u jednom, pa u drugom dućanu, pa zaposlenike u kafićima i restoranima, jer, našla su se, kako ja kažem, dva kretena. I smijemo se toliko da nas boli trbuh, a suzni kanalići samo što nisu presušili. Od smijeha. Grlo je iziritirano od previše razgovora.

Ali opet, što je previše razgovora u vremenima kad ljudi gotovo uopće ne govore i ne pričaju? Vjerujem da zapravo provodimo vrijeme onako kako se provodilo prije ovog modernog života koji nas svakim danom sve više otuđuje.

Ništa nije onako kako sam željela, a sve je onako kako treba.

Do idućeg puta, smijte se. Sami, u paru, u Uberu, ali smijte se.

Zagrljaj,

A.

 

P.S. Tekst je preuzet s Blogledala.

Pročitaj još

Od iste osobe




Najnovije