Naslovna vijestPraktična Lola

Odbijala sam da budem posuda. Htjela sam da budem osoba.

Majke su često viđene tek kao posude koje drže i čuvaju djecu.
Ja se nikada nisam tako osjećala.

Prevela: Nataša Bursać

Izvor: Olga Mecking - nytimes.com

Foto: mymodernmet.com

U mojoj rodnoj Poljskoj riječ za majku je “matka”, koja slučajno (ili ne tako slučajno) ima različita značenja u različitim jezicima.

Kako sam saznala, na Hindu, ista ta riječ se služi da bi se opisala zemljana posuda koja se koristi za vodu i mliječne proizvode. Razmislite malo o tom simbolizmu: matka osvježava, hrani i pruža utjehu. Daje život, krajnje je neophodna.

Majka se često poredi sa posudama, prvo služi da nosi dijete, a potom štiti to dijete svojim tijelom.

Tokom moje tri trudnoće, nikada se nisam osjećala tako. Posuda je stvorena za vodu, a ja nisam stvorena da budem majka. Sve tri trudnoće sam doživjela kao gnjavažu, patnju i nelagodu. Umjesto da budem poput posude koja strpljivo čeka da bude ispunjena, ja sam više bila čekaonica kod doktora: “Sljedeći! Sljedeći! Sljedeći!”.

Zapravo, sa ljubomorom sam gledala majke koje prolaze kroz trudnoću kao da im je upravo to prirodno stanje. Čak i nakon trudnoće, proširile bi svoje prirodne uloge hodajući sa bebama u nosiljkama.

Foto: nakedhere.fr

Ja sam se, s druge strane, osjećala u potpunosti lišenom majčinskog instinkta. Kada su moje bebe plakale, moj prvobitni instinkt nije bio da ustanem i utješim ih, već da pobjegnem. Ali nisam. Ustala sam i njegovala, i pjevala, i tješila, čak i ako mi je tijelo padalo od nedostatka sna i iscrpljenosti. A kad nisam to radila, pitala sam se šta nije u redu sa mnom. Zašto sam bila ozlojeđena a ne srećna?

Kada sam rodila prvo dijete, prije devet godina, ta zemlja majčinstva u kojoj sam se našla nije bila uopšte ono što sam očekivala. I umjesto divnog mjesta koje sam zamišljala, našla sam se na divljem, napuštenom ostrvu. Spremila sam se i spakovala, ali sam po slijetanju izgubila sve, te mi je ostao tek džepni nož da mogu da se branim. Nisam imala nikakve reference, nisam poznavala taj jezik, i nisam imala nikakvo znanje o toj kulturi. Bila sam razočarana kao nikada do tada.

Budući da se u slučaju nužde uvijek okrenem knjigama, i ovom sam prilikom uronila u zbunjujući svijet roditeljskih savijeta. Mislila sam da od svega toga mogu da sklepam neku svoju filozofiju roditeljstva, poput jorgana skrojenog od različitih materijala i šara. Ali knjige koje sam pročitala nisu pružile utjehu, samo su imale paternizujući ton i kontradiktorne savjete.

Rodila sam prirodnim putem, ali sam ipak mislila da to nije dovoljno te da sam trebala roditi kod kuće. Dojila sam svako dijete po godinu dana. To mi se učinilo kao dovoljno vremena, iako znam da nekima to nije bilo dovoljno dugo. A nekima je pak to bilo i isuviše puno vremena.

Foto: AdaCo – Shutterstock.com

Moja su djeca spavala u kolijevci koja je bila u našoj sobi, i to dok nisu napunili dvije ili tri godine. Zato što je nama to tako odgovaralo. Za tip roditelja koji su izuzetno vezani, ja sam bila grozna majka, zato što djeca nisu spavala sa mnom u krevetu. A po mišljenu drugih sam bila opet grozna majka, ali zato što im nisam trenirala san.

Gušile su me te rigidne ideje šta to tačno čini majku. Cilj knjiga je bio da učine od mene bolju, korisniju posudu koja će da nosi sve potrebe i zahtjeve moje djece. Odbijala sam da budem posuda. Htjela sam da budem osoba.

Japanski narod ima Kintsugi, metodu opravke polomljenih posuda, i to zlatom, koje ih čini još vrijednijim nakon opravke. Neke su me od knjiga savjetovale da upravo na sličan način treba da prihvatim svoje pukotine i da sam upravo bolja jer sam majka. Ne slažem se. Voljela sam sebe i prije djece. I dok su druge žene s ponosom pokazvale polomljene, a onda i popravljene verzije sebe, ja sam još uvijek bila na koljenima i skuplajla komadiće sebe.

Majčinstvo je, shvatila sam, još jedno mjesto kojem nisam pripadala. 

Do rođenja mog prvog djeteta živjela sam u tri različite zemlje. Rođena sam u Poljskoj, odrasla u Njemačkoj, te sam poslije pratila svoj muža (Nijemca) sve do Kanade, a onda i nazad u Njemačku, gdje je rođeno naše prvo dijete. Imala je samo mjesec i po kada smo se preselili u Holandiju, gdje se moj muža tada zaposlio. Nekoliko godina kasnije, dobili smo još dvoje djece.

Foto: SunCity – Shutterstock.com

Vremenom sam uspijela da odbacim sve knjige o roditeljstvu, kao i blogove na tu temu, kao i savjete kojima su me gađali, te sam počela sama da gradim svoj put. Daleko od svoje familije, bila sam majka bez kompasa. Nije bilo pravila, i samo sam se na sebe mogla osloniti. Smartala sam da mi je upravo taj nedostatak normi otežavao stvari. Ali sam na kraju shvatila da me je oslobodio.

Mi – moj muž i ja – nismo morali nikome odgovarati nego nama samima. Bez sistema normi i običaja, koji bi nas opteretili, mogli smo sami donositi odluke.

Moja su djeca već odrasla. Najstarije uskoro ulazi u tinejdžerske godine. A svo troje imaju otiske tri različitih kultura – pričaju tri jezika i uče engleski u školi. I, ne mogu biti sigurna, ali utješno je vjerovati da, usprkos svim greškama koje sam napravila, i koje ću tek napraviti, djeca su sasvim ok.

Nedavno je jedan moj prijatelj podijelio meme na finskom. Htjedoh izignorisati, ali mi je jedan poznata riječ ukrala pažnju.

“Šta znači matka na finskom?”, upitala sam ga.

“Znači ‘putovanje'”, odgovorio je.

Pročitaj još

Od iste osobe




Najnovije