Lole iz komšiluka

Svako ponekad ubije nekog koga voli

Stajala sam pred jeftinom kopijom slike Zvjezdanog neba, najdražeg mi Van Goga.

Redakcija

Piše: Samra Čataković

Foto: Evgeniia Litovchenko / Shutterstock.com

Uramila sam sliku u zlatni okvir i zaštitila staklom. Stajala je na bijelom zidu moje sobe dijagonalno postavljena od prozora, tako da sam predvečer mogla da razbiram odraz svog lica posmatrajući Zvjezdano nebo. I baš pred tom slikom sam vježbala govor.

“Vladimire, volim te.” Nije bilo dobro.
“Vladimire, ja te volim”, naglasivši ono “ja”. Ali sa ozbiljnim izrazom lica. Ne odvažno ozbiljnim, da se ne uplaši. Sa osmijehom, ali sasvim malim osmijehom da ne doživi moju izjavu kao šalu. Sa spuštenom kosom i crvenom odjećom da ostavim dojam.
To je bio moj već sada propali februarski plan.

Pisao je ovako:
“Oprosti mi, Samra. Ja… Ne znam. Zbunjen sam. Sve me boli. Prijala si mi, Samra. Mnogo si mi prijala. Nisam mislio da će se sve ovo desiti. Htio sam prestati, ali nisam mogao. Želio sam, kunem se. Tvojih 23 je premalo. Mojih 42 je previše. Postoje drugi ljudi, meni važni ljudi. Šta ću s njima? Oprosti, Samra, što nisam mogao doći šest mjeseci. Slomljena mi je ruka. Oprosti, Samra, što te ne mogu vidjeti, tih 210 km je predug put za mene. Ne, Samra, nemoj ti dolaziti! Ovaj mali grad uz Drinu zna svačije tajne. Nemoj da zna moje. Ne, Samra, nećemo se držati za ruke dok šetamo ulicom jer… ja imam 42, a ti… ti si dijete.”

Foto: pyrozhenka / Shutterstock.com

“Samra, ja sam stvarno zaljubljen u tebe.” “Stvarno”, pitala sam. “Najstvarnije”, odgovorio je.

I čekala sam. Dok završi posao. Do riješi obaveze. Dok ode do prodavnice. Dok jede. Dok se istušira. Dok malo odspava. Dok ga prestane boljeti sve što ga boli. Dok posloži stvari u glavi.
I onda je rekao: “Oprosti mi.”

Dok je vodio opraštajući monolog, htjela sam mrvicu vremena da mu kažem da mi možemo uspjeti. Da ne sumnja u male prepreke, jer sam nas ja vidjela kako osvajamo neosvojive vrhove. Htjela sam da kažem da moje 23 nikada neće predstavljati problem. Da bi bio uvijek on i samo on.

Otišao je.

Večeras ću, zbog njega, stajati u haljini u kojoj ne mogu disati ispred prljavih haustora. Pustit ću kosu kroz koju će se uvući vlaga, pa ću izgledati neuredno. Moje lice će biti prljavo zbog razmazane maskare koja je klizila mojim licem zajedno sa suzama. Crveni ruž će samo djelimično ostati na mojim nagriženim, prokrvljenim usnama. Večeras ću izgledati kao žena bez morala koju sam čvrsto prigrlila jer mi je večeras samo ona ostala. I tražit ću stranca koji me na Vladimira podsjeća i kojem moje 23, moja tuga i bol, tu noć neće predstavljati nikakvu prepreku da me stvarno voli.

Pročitaj još

Od iste osobe




Najnovije