Naslovna vijestZabavna Lola

Prvi put sa djecom na skijanje

Počeo bi jednom jakom rečenicom…

Redakcija

Piše: Đurica Štula - Facebook

Foto: Nelu Goia - Shutterstock.com

Sunce ti jebem…

Tek sad su mi postale jasne riječi mog oca kad sam ga prije jedno 15 godina pitao – a zašto vi nas nikad niste vodili na skijanje, kao što su tetka i tetak braću? Ćaća bi odgovarao sa – de bolan budi pametan i sjedi s mirom. Kakvo crno skijanje – muka je to.

Nisam ga razumio do danas.

Da se razumijemo – kao klinac sam skijao na Haremu i Begovom, ali to nema veze sa pravim odlaskom na skijanje. Poslednji put na skijama je bilo prije četiri godine, kada na Vlašiću okušah sreću. Budite srećni što je ta epizoda uspješno okončana te sam još uvijek vaš omiljeni lik sa interneta. 😎

Sve osim spuštanja je teško, a sam spust je zajeban tako da, sve u svemu – drama je. Ja težak i golem, juče nisam uspio da nađem nikakve ski hlače u cijelom gradu što me prilično deprimiralo. Trgovci su tužno i zabrinuto vratili glave, a ja mislio u sebi – vježbaj, pizda ti materina.

Ustajanje je bilo u 5:30h. Slijedilo je spremanje i utovar. Trebam li reći da smo imali ubjedljivo najviše stvari od svih ljudi u busu?
Odredište je bilo Kupres. Vožnja od tri sata, djeca relativno OK.

Agonija počinje kako se bus zaustavio, jer treba dvoje djece opremiti, utopliti, staviti pancerice, rukavice, kacige , a zatim to sve na sebi ponoviti.
Prvo preznojavanje.

Od parkinga do bebi staze djeca počinju kukati, pa pored svojih prtim i njihove skije.
Drugo preznojavanje.

Na parkingu samo Hrvati. Da mi je neki rekao da Dalmatinci u tolikoj mjeri štuju skijanje i zimu – vjerovao ne bi.
Dolazak na bebi stazu i prepuštanje djece instruktorima je trebalo biti neko olakšanje, ali – ne.
Tek tad sam shvatio da bi trebao probati uz Božju milost stazu i lift, ali s obzirom da nisam nosio pancerice godinama, bol u listovima i tabanima je kulminirao.
Treće preznojavanje.

Odlučim se za kafu, sjednem kraj nekih Hrvatica.
Pitale me – ajme, jel vam dobro.
Reko’ jeste, Gospod s Vama, to su samo mast i starost.
Dođem sebi, bol popusti. Pogledam ka ski liftu. Gužva. A ja u strahu. Stariji sam čovjek a dugo nisam. Isto ko sex. Drama.

Odlučim ipak da se malo podsjetim na bebi stazi i obiđem čeljad – sigurica, bajo moj. Kod njih, na žalost, bebi lift nije radio pa se sin ozbiljno smorio. Probam koji put – idem ka no soko sivi. Nedugo zatim – dođe i pauza za ručak. Drago djeci, a i ja se radujem jer – gujica.
Djeca mokra. Hrana u busu. Valja otići po hranu i robu. Na dno parkinga. U pancericama. I vratiti se.
Četvrto i Peto preznojavanje – zajedno.

Foto: maxbelchenko / Shutterstock.com

U restoranu krkljanac k’o na dvije svadbe. Samo Dalmatinci. Dere pokojni Oliver, zvučnici krče, molim konobara da malo smanji, neugodno je. Kaže da ne može da se smanjuje i da se opustim njemu uši zuje već tri dana – ali ima dobrih Hrvatica. Čuje se taj dalmatino akcenat. Meni simpatično.
Šesto preznojavanje.

Neće da jedu sendviče, ‘oće nešto iz restorana.
Sedmo preznojavanje u najavi.
Idem u restoranski dio, red k’o u ratu za benzin. Stojim, čekam, uzimam, na kasu dolazim, šefica mi govori u kunama, ja se gubim vičem marke – kaže – što ne kažete da ste naš.

Platim. Nosim. Hranim. Ponovo opremam, utopljavam, zatežem, namještam. Djeca došla sebi. Tijana donosi odluku da idemo na lift na pravu stazu, nema se šta čekati. Podržavam, a u sebi – zebnja.
Dolazimo pred lift, čekamo red. Frka meni, frka djeci, ali mislim pozitivno.
Sjedamo u korpe. Ćerka ja sa mnom, sin sa instruktorkom. Vožnja je divna. Letim ko Hari Poter, vjetar šiba, a ja pomiren sa sudbinom. U suprotnoj traci, neka baba sjedi i ide nazad, mislim se – vidiš, ako bude drama, a ti u korpu k’o baba.

Stignemo gore, ćerka se spetlja, ja joj pomognem, pa ispadnem iz korpe, zamalo me druga korpa ne opali po glavi dok sam ležao kao ranjeni morž. Bespomoćan. Digoše me neki dobri ljudi. Hvala im.
Sedmo preznojavanje.

Instruktorka preuzela djecu, nije svejedno ni meni, a ni njima. A rekao bih ni instruktorki. Staza je blaže djelovala iz lifta. U jednom trenu zaključim da ipak ne mogu pomoći ni njoj, ni djeci. Prekrstim se i odlučim poći niz stazu pa šta bude.. SAD mi je potpuno jasno kako je nastao klip – Suade, ne u basamake medo je tamo…

Dva puta padao, dva puta dobri ljudi pomagali. Jedan bejaše moje konstitucije, pruži ruku uz komentar – a, čuješ, moramo spizu smanjiti i ja i ti. Reko’ – moramo.
Stigao sam nekako u jednom komadu.
Osmo preznojavanje.

Noge drhte tresem se. Raja gleda ispod oka.
Saberem se, znoj obrišem, razmontiram opremu i skontam da nema još djece. Zabrinem se.
Deveto preznojavanje.

Nakon nekih 10 minuta, eto i djece. Ćerka sretna, sin vidno smoren i ljut odmah je rekao čim me ugledao – ne želim više nikad na skijanje.
Saberemo se, sakupimo opremu, djeca jedva hodaju i naravno da ne mogu nositi skije.
Nikakav problem – tata će.
Tata je u prošloj reinkarnaciji bio konj, pa jel?
Dođemo do busa.
Deseto preznojavanje.

Raspremanje i presvlačenje djece.
Jedanaest preznojavanje.

Konačno skidam MOKRU POTKOŠULJU i pancerice. Kakvo sam ja olakšanje osjetio, ne da se napisati.
Bus kreće, djeca uskoro tonu u san, a ja se sjećam riječi svoga oca – de bolan budi pametan i sjedi s mirom. Kakvo crno skijanje – muka je to.

Nije da nije, ali su djeca bila sretna na kraju, a ja se preznojih 11 puta što možda i nije loša uvertita u neki zdraviji život.

Do sljedećeg skijanja – ostajte mi dobri.

Pročitaj još

Od iste osobe




Najnovije