Hrabra Lola

Ove žene su napravile tvoje Zara hlače. Sada, žele da im za to pošteno plate!

“Molim vas, nemojte mi sjeći kosu”, jecajući je rekla Bobita doktoru koji je pokušavao da zašije njenu ranu na potiljku.

Priredila: Nataša Bursać

Izvor: JENNIFER CHOWDHURY - elle.com

Foto: FABEHA MONIR / elle.com

Sredinom mjeseca, 22-ogodišnja Bobita Akhter se pridružila hiljadama tekstilnih radnika u Bangladešu – drugom najvećem svjetskom izvozniku odjeće – da protestuju za bolje plate.

Prethodnog je mjeseca Vlada povećala minimalac tekstilnim radnicima, ali većina njih tvrdi da nisu vidjeli neko povećanje kada su primili januarsku platu. Upravo je to bio uzrok za niz protesta koji se odvijaju od 6. januara. Radnici su zauzeli ulici, blokirali aerodrom te, navodno, palili autobuse i unišavali automobile. Policija je odgovorila silom – gasom, vodenim topovima, palicama. Jedan je protestant, navodno, nastradao.

Neki su protesti protekli bez nasilja. Radnici su napuštali fabrike, odbijajući da rade dok se ne riješi pitanje njihovih plata. Bobita se pridružila jednom takvom protestu.

“Ljudi su bježali u različitim smijerovima, a ja sam pokušala pobjeći sporednom uličicom, kada sam ciglom pogođena u glavu”, objasnila je ona.

Foto: FABEHA MONIR – elle.com

Ona smatra da je to uradio neko iz policije ili neko iz obezbjeđenja u fabrici.

“Bacamo cigle na fabrike ili na policiju kada nastane baš velika gužva, ali nikada na nekoga od naših, i tako znam da je bio neko od njih”, dodala je.

Bobita radi za NASAA grupaciju, gdje je zadužena da zašije do 80 komada džepova na Zarine hlače tokom jednog radnog časa. Žene poput nje, koje su u ovoj industriji počele raditi sa 16 godina, čine 80% od 4 miliona radnika iz više od 4.500 fabrika u Bangladešu. Ova je industrija u potpunosti transformisala ekonomiju te zemlje, doprinoseći sa 83,49% ukupnom izvozu Bangladeša koji čini 36,66 biliona dolara te će odigrati značajnu ulogu u planu da ova zemlja napreduje dalje iz faze zemlje u razvoju. Industrija je isto tako odigrala značaju ulogu u ekonomskom osnaživanju žena iz nižih klasa. Tradicioanlo, ove su žene radile kao pomoćnice tek za povremene plate, gotovo bez dana odmora, sve dok im tekstilna industrija nije omogućila poslove sa većim stepenom dostojanstva i obećanjem ekonomske nezavisnosti.

“Rad u ovoj industriji znači da ne moram da se oslonim samo na svoju porodicu”, kaže Bobita. “Žene poput mene su nezavisne i ne moraju da trpe zlostavljanje muževa ili njegove porodice. Ali zaslužujemo da budemo pošteno plaćene!”

Bangladeš je zemlja koju vodi premijerka Šeik (Sheikh) Hasina, čija je ekonomija u mnogome ovisna od žena, a one opet zarađuju manje od 100 dolara mjesečno, što je tek četvrtina prosječnih mjesečnih troškova.

Foto: FABEHA MONIR – elle.com

Šamim (Shamim) Imam, vođa pomenutog pokreta radnika, je objasnio za Asia Times da, iako je početna plata rasla, ona ne odgovara godišnjim troškovima života. Pri tom je tek 40% od ukupnog iznosa plata, dok ostatak čine bonusi i ostale beneficije, koji uglavnom zavise od produktivnosti radnika i politike firme.

“Ovo su najznačajniji protesti otkako su umanjili taj osnovni dio plate”, dodaje na to Nazma Akhter.

Nazma je osnovala organizaciju Awaj Foundation, koja se upravo bori za prava radnika. I ona je počela da radi u datoj industriji sa 16 godina, sama je učila engleski i informatiku, da bi danas postala internacionalno prepozatljiva figura u borbi za prava radnika.

Nakon gotovo dvije sedmice protestvovanja, Vlada je preispitala visinu plate, ali one ipak ne odgovaraju minimalnim godišnjim troškovima života.

Kako nije u mogućnosti da plati bolji smještaj, Bobita živi u kampu gdje dijeli higijenski neuslovne kuhinju i kupatilo.

Minimlna plata je posljednji put povećana 2013. godine, nakon stravičnog kolapsa Rana Plaza fabrike, kada je stradalo više od 1.100 ljudi. I budući da je na svakih pet godina odobreno povećanje plate, a ono se prethodne godine poklopilo sa izborima, stvari su ostale nepromijenjene.

Foto: Awaj Foundation – Facebook.com

“Političari su se fokusirali na radnike tokom izbora, ali da bi dobili glasove, a ne da bi ispunili njihove uslove”, rekla je Nazma.

Protesti za prava radnika u Bangladešu su kroz istoriju bili izuzetno nasilni.  2016. je protest prekinula policija, te je hiljade radnika i aktivista uhapšeno, a više od 1.500 radnika je otpušteno. Tako su i ovoga puta protesti imali teške posljedice.

“Hiljade radnika je uhapšeno”, rekla je Nazma za ELLE.com. “Vlasnici fabrike su obezbijedili imena radnika koje su učestvovali u protestima, te su oni potom i uhapšeni, pod lažnim optužbama, naravno. Zatvori će biti puni radnika sad. Mnogi od njih su i povrijeđeni, dok je 90% fabrika neorganizovano i bez predstavnika radnika.”

Takođe, u Bangladešu djeluje i policijska jedinica koja je formirana da ugasi proteste ovih radnika, i zove se upravo Industrijska policija.  Uz to, zapadni brendovi ne preuzimaju baš odgovornost za ovakav poredak stvari.

“Takozvana ‘brza moda’ je permanentno nasilna”, rekla je Hoda Katebi, blogerka koja često piše o eksploataciji u tekstilnoj industriji.

Izvor: pinterest.com

Pojedini podaci iz 2017. godine pokazju da od komada odjeće koji se proda u Australiji tek 2 ili 4% novca od njegove ukupne cijene ide fabrici u Bangladešu, Vijetnamu i drugim sličnim zemljama.

“Brendovi utiču na vlasnike fabrika da pregovaraju sa radnicima da zaustave proteste, ali niko u svemu tome ne govori da će povećati plate.”, objašnjava Nazma. “Svi gledaju na sebe, a ne na to kako radnici žive.”

FLA izvještaj naglašava da je ključnio dio za bolje uslove radnicima upravo u transparentnosti. Brendovi bi trebalo da ističu u kojim je fabrikama njihova roba proizvedena. Sve više ih prati taj trend, ali neke kompanije, poput Inditex-a, vlasnika ZARE, na čijim hlačama radi Bobita, još uvijek ne naglašavaju u kojim se fabrikama proizvodi njihova garderoba.

Kupac, odnosno svako od nas, stoga takođe ima odgovornost da zna odakle ta garderoba dolazi.

Pročitaj još

Od iste osobe




Najnovije