Hrabra LolaNaslovna vijest

IRON NUDŽ: Podržimo film o mladoj ženi koja je odlučila da pretrči tragedije i predrasude!

Nije počela da trči da bi pobjegla od svojih problema i strahova. Naprotiv, počela je da trči da bi se suočila s’ njima. Danas joj je trčanje stil života, način izražavanja i doza inspiracije koju šalje u svijet.

Razgovarala: Nataša Bursać

Foto: Nudžejma Softić / Facebook

Donedavno nije voljela trčanje, nije znala plivati, ni voziti bicikl, niti se profesionalno bavila sportom. Danas je prva žena iz Evrope koja je završila polu-Ironman s hidžabom.

Tek je počela, a već se o njenom životu i sportskim uspjesima snima film. Ona je Sarajka Nudžejma Softić – dama od čelika koja je nezadovljstva kanalisala u uspjehe. Ona je Iron Nudži i za Lolu govori o svojim počecima, izazovima, uspjesima, ali i filmu – projektu u kojem joj sad i mi možemo pomoći.

Lola: Vjerovatno rijetki ne znaju “vašu priču”, ali, podsjećanja radi, kako je sve počelo i kako ste se odlučili za trčanje, a šta ono za Vas danas predstavlja?

SOFTIĆ: Splet okolnosti u mom životu bio je takav da je niz događaja doveo do momenta kada se desi jedan okidač koji vas pokrene, nije to došlo tek tako niotkud i mislim da nikom ne dođe tek tako. Ja sam rođena u Kozarcu, moja prva sjećanja iz djetinjstva vezana su za hodanje ispred tenkova u priglavkama, vožnju u vagonima za stoku iz koje su izvodili, logor, svirepo ubistvo oca na samom početku rata. Nakon toga protjerani smo u Hrvatsku, gdje smo bili izbjeglice do kraja rata u BiH. Onda smo se vratili i selili iz mjesta u mjesto, promijenila sam pet osnovnih škola, da bismo na kraju zbog fakulteta završili u Sarajevu. Ovaj grad sada smatram svojim domom, jer sam tu provela najviše vremena u komadu, tu sam završila srednju školu i fakultet, tu imam prijatelje, tu imam posao, sve. Kad sam se poslije fakulteta zaposlila, zatim udala i u godini dana dobila 10 kilograma viška, znala sam da to nije ono što ja želim (debela lektorica) i da je kranje vrijeme da nešto poduzmem.

Najprije sam se razvela jer takvim životom kakav sam imala nisam bila zadovoljna. Onda sam počela trenirati. Budući da na razne grupne treninge nisam stizala od posla, prijatelj mi je preporučio školu trčanja, koju sam upisala iako trčanje nikad nisam voljela. Sada je ono, međutim, moj način života i ne mogu zamisliti život bez redovnih treninga i ljubavi koju dobijam iz svog trkačkog svijeta, koji ne poznaje granice, gdje podržavamo jedni druge, radujemo se tuđim uspjesima, živimo život. Trčanje je svima nama donijelo velika prijateljstva, ljubavi, putovanja, podršku, sreću i ne bih to mijenjala ni za šta na svijetu.

Lola: Kakvi su bili počeci, s kojim ste se eventualno poteškoćama susretali, a sa kojima se još uvijek možda susrećete?

SOFTIĆ: Najveće poteškoće i na početku i uvijek su one u našim glavama – šta ću, kako ću, šta će neko misliti, šta će neko reći. Kad te prevaziđemo i okrenemo se sebi i svom životu, da ga živimo onako kako mi želimo, sve ide mnogo lakše. Da sam mislila kako ću – jesam, da sam se pitala šta će neko reći – i to jesam na početku. Kasnije sam shvatila da moj život ne tiče nikog osim mene same i da sam odgovorna samo sebi, a da će se ostalo oko nas posložiti taman kako treba. I jesam izgubila mnoge tadašnje prijatelje, ali sam dobila mnogo bolje. I jesam nailazila na razne loše komentare, ali je bilo i hrpa onih sjajnih i komentara podrške. Naš je problem što one loše o sebi mnogo jače čujemo nego one dobre. Kad sam počela više pažnje posvećivati onima kojima je stalo do mene i onima do kojih je meni stalo, počela sam se mnogo manje brinuti za sve potencijalne teškoće. Uvijek kažem – teško je, pa šta? Ako imamo cilj za koji vrijedi živjeti, svaka poteškoća je samo još jedna mala prepreka i tačka na kojoj moramo kratko stati da nađemo rješenje i nastavak puta.

Foto: Nudžejma Softić / Facebook

Lola: Šta vas inspiriše i pokreće, o čemu razmišljate dok trčite (plivate i vozite bicikl) i da li imate možda neki moto i/ili ideju vodilju?

SOFTIĆ: Najčešće razmišljam o onome zašto sam počela i gdje sam ne tako davno bila – na samom početku. Onda se sjetim šta sam sve prošla, šta sam sve napravila i da me jako puno ljudi prati tokom trke i čeka moj ulazak u cilj. Snagu koju vam ti ljudi šalju osjetite na trci, ona vas vodi, da svim tim ljudima kojima je stalo jer se mogu identificirati s vama pokažete da je sve moguće. Slagala bih kad bih rekla da nam nekad veliki, pa čak i najveći pokretač nisu oni koji u nas nisu vjerovali i koji su nas ismijavali. Ja sam prava Krajiškinja, meni su takvi najveća motivacija i često im se na kraju trke zahvalim. Oni su i sad gdje su bili kad su prvi put komentarisali, a gdje sam ja? I baš bih voljela da svi to nauče, da psi laju, a karavane prolaze.

Lola: Kako se osjećate kao jedna od, za mnoge, najinspirativnijih žena BiH, ali i šire i kakvu odgovornost nosi ta titula?

SOFTIĆ: Iskrena da budem, voljela bih da svaka žena uvijek i svuda ima mogućnost da živi po svom, da probija svoje granice, da raste i da ne budemo toliko rijetke da smo automatski najinspirativnije. To bi trebao biti normalan način života. Ja ne namjeravam postizati rezultate koji će me odvesti na neke Olimpijske igre niti ganjati prva tri mjesta. Ja na trke idem da u njima uživam, da se družim, da upijam ljepotu mjesta u kojima trčim i ljudi s kojima trčim. S vremena na vrijeme poželim da napravim neki svoj personal best, da istrčim svoje najbolje vrijeme i meni je to dovoljno što se tiče mene. Mnogo mi je veće zadovoljstvo trenirati s nekim za njegov/njen prvi polumaraton i izvesti te osobe na trci do cilja. To se ne može porediti ni s jednim vlastitim rezultatom, jer kad nekog inspirišete da napravi mnogo više nego što je mislio da može, to je posebna vrsta privilegije i zadovoljstva. O odgovornosti ne razmišljam niti radim nešto zato što bi tako trebalo. Trudim se samo raditi prave poteze, a oni će sami dovesti do pravih rezultata.

Izvor: Nudžejma Softić / Facebook

Lola: Šta smatrate svojim najveći uspjehom, a gdje se dugoročno vidite?

SOFTIĆ: Najvećim uspjesima u sportskom smislu smatram to što sam se uspjela uhvatiti u koštac sa svojim strahovima, što sam u 28. godini naučila plivati i otišla na half Ironman triatlon, iako je on po pravilu takmičenje za osobe koje su u životu mnogo ranije krenule trenirati nego što sam ja. Također velikim uspjehom smatram što sam blizu 200 sjajnih, uspješnih i sposobnih ljudi, različitih životnih orijentacija u svakom smislu, uspjela okupiti u trkačkoj (i to) grupi „Trčanje i to“ i održati rast od sredine 2017. godine do danas, čime smo postavili jake temelje i krećemo u sjajne projekte koji će obilježiti trkačku i triatlonsku 2019. godinu. U životnom smislu najvećim ličnim uspjehom smatram što sam uprkos i unatoč svemu uvijek pratila svoju intuiciju, koja me dosad nikad nije iznevjerila. I kad sam pala znam da sam sama bila kriva i uvijek bih radije da se kajem što sam nešto probala i uradila, nego što nisam.

Lola: Koliko je podrške potrebno da se postane jedna “Iron Women”, a koliko volje?

Nudžejma: Podrška okoline je bitna, ali nije presudna. Treba vremena da ljudi oko vas shvate izbor određenog životnog stila i da vas krenu cijeniti, a zatim i pomagati na tom putu. Vjerovatno će vas prvo ismijavati i smijati vam se. Možda vam se nikad neće diviti, ali će vas morati priznati. Ništa se ne dešava preko noći, samo trening i kontinuitet daju rezultate. Volja pomaže da se taj kontinuitet održi i ona je vodilja do svakog cilja. Kad volja malo popusti zbog umora, onda je potrebno malo upornosti i onoga da se sjetimo odakle smo počeli. Jednom kad se dođe do cilja i kad shvatimo da je vrijedilo sve što smo dotad napravili – zaboravimo sve poteškoće i ostaju samo one lijepe emocije sreće i ponosa na sve što smo napravili. I vjerovatno se nikad nećemo osjećati ni kao Ironman ni kao Ironwoman (samo mi znamo koliko se i umorimo i koliko to zna da boli), ali je lijepo čuti da nas neko smatra takvima. 🙂

Foto: Nudžejma Softić / Facebook

Lola: Šta predstavlja suknjica od tila?

SOFTIĆ: Suknjica od tila nastala je iz potrebe, ali i dijelom iz bunta pošto ne postoji trkačka oprema prilagođena trkačicama s hidžabom. Ako sam već morala improvizirati, htjela sam to uraditi tako da bude lijepo. Imam suknjice od tila u svim bojama i najljepše se na trci osjećam kad trčim u njima. U sve se, kad je i teško i kad nema opcija, uvijek može unijeti malo ljepote. Ono što nemate – napravite. Tako sam i ja u saradnji s GBT-om iz Banja Luke napravila tunike od sportskog materijala prilagođene trkačicama s hidžabom i sad je sve mnogo lakše. Ranije nije ni postojalo tržište za nešto takvo. Sada je hidžab sve manje prepreka (što inače ne bi trebao biti) i ženama hidžab više ne smeta da žive zdrav i aktivan život. Moja prijateljica Dženita Bećar i ja smo 2014/2015. bile prve pokrivene trkačice u BiH, sada nas već ima toliko da više i nismo, kao što smo nekad bile, neka posebna priča.

Lola: Dokumentarni film “Little Star Rising”, koji govori oVama, je ušao u fazu u kojoj sad i mi možemo da pomognemo da što prije ugleda svjetlo dana. Na koji način očekujete da bi film o Vama mogao biti inspirativan drugima?

SOFTIĆ: Produkcijska kuća Wolfgang&Dolly film o meni počela je snimati početkom 2017. godine. Budući da su se promjene u mom životu dešavale jako brzo, morali smo početi odmah i snimali smo dvije godine. U filmu su obuhvaćene sve promjene u najbitnijem periodu mog života – odvajanje od grupe s kojom sam ranije trčala, od ekipe s kojom sam se družila tada, polazak na samostalni put, osnivanje grupe „Trčanje i to“, prvi treninzi plivanja i sve moje unutrašnje drame koje sam prolazila na tom putu, loši komentari, ali i sva podrška. Mislim da će to biti neprocjenjiva uspomena na jedan period života u kojem sam prodisala punim plućima, jedno svjedočanstvo da svi možemo sve što hoćemo. Voljela bih da svako ko film pogleda poslije toga duboko udahne i odabere svoje „patike“, koje će ga odvesti do nekog drugog, boljeg i sretnijeg puta.

Da bismo film dovršili, morali smo pokrenuti crowndfunding kampanju i zahvaljujući sjajnim prijateljima iz „Trčanje i to“ i sjajnim kolegama s posla, ali i ljudima koji me i ne poznaju, skupili smo inicijalna sredstva, a skupljamo i dalje, da film što prije ugleda svjetlo dana. U tom smislu poseban doprinos ovoj akciji dale su profesorice s Univerziteta u Teksasu Charlotte Herzele i Carla Petievich, direktorica Hoshyar fondacije, koja gradi škole za djevojčice u Pakistanu i čiji je moto „Educate girls for a better world“. U tim školama ova fondacija trudi se uvesti prostor za fizičke aktivnosti, jer su itekako svjesni koliko je to bitno za vlastiti razvoj bilo koje osobe. Drago mi je što će film „Kuća male zvijezde“ biti materijal koji će oni inspirisati te djevojčice da i one mogu sve što žele i da se nastave boriti za to pravo.

Foto: Nudžejma Softić / Facebook

Pročitaj još

Od iste osobe




Najnovije