U četvrtom mjesecu trudnoće sam saznala da imam rak

Sve je počelo kašljem koji nikako da prestane. Bila sam sigurna da to nije ništa – moji dječaci su uvijek dodnosili kući neke viruse iz vrtića. Bila sam u četvrtom mjesecu trudnoće, i dobro sam podnosila bolove koje trudnoća sa sobom nosi, te uporedo vodila računa o dva energična dječaka, vodila prodavnicu hrane za ljubimce, te privodila kraju renoviranje kuće, te sam mislila da je ta iscrpljenost posljedica svega toga.

Često razmišljam o tom periodu – prije nego sam saznala o čemu se tu tačno radi. Kada sam mislila da sam se malo prehladila.

Ali kašalj nije prestajao. Morala sam smanjiti radno vrijeme jer nisam mogla ni pričati bez da kašljem. Uskoro nisam mogla ni da spavam, niti da se sagnem da uzmem nešto, ili poljubim klince za laku noć. Moj je muž u jednom trenutku postao samohrani roditelj. Postala sam beskorisna i jako zabrinuta.

Foto: Jillian Bickmore – chatelaine.com

Ne razmišljaš o zdravlju kada ga imaš. Ne ganjaš svoje dijete u igri, misleći “Osjećam se fantastično danas”. Tek kada nešto pođe po zlu, počnemo da cijenimo ono kako smo se osjećali prije – kada nema boli, kada možemo udahnuti duboko.

Otišla sam kod doktora jedno četiri puta, a u Hitnu dva. Dali su mi tretman inhalacija i neke lijekove za kašalj, ali ništa nije pomoglo. I budući da sam bila trudna, i moja porodica i svi doktori su bili neodlučni u posezanju za nekim ozbiljnijim testiranjima. Nisam vršila pritisak na njih – i sama sam brinula o tome kako bi ti testovi mogli naškoditi bebi. Ali sam onda došla do tačke gdje sam bila toliko iscrpljena da nisam mogla da vodim računa o djeci – nisam samoj sebi vjerovala za volanom. Moja me je majka još jednom odvela kod porodičnog ljekara, gdje sam očajnički tražila nešto što će mi pomoći da zaspim.

Doktor je pozvao akušera koji je, čim me je ugledao, pomsilio da imam upalu pluća. Laknulo mi je to da napokon imam odgovor i plan za liječenje – brzo se mogu vratiti na posao. Ali nakon šest dana korištenja raznih lijekova, i to u izolaciji, upala pluća je odbačena kao opcija. Moje stanje se pogoršalo. Inhalacije i terapije disanja nisu naročito umanjile kašalj, te još uvijek nisam mogla spavati.

Nakon, opet mnogo testova, dijagnostifikovan mi je rak krvi. Rak? Pa bila sam u 27-oj sedmici trudnoće. To nije moguće – to nije bio dio plana. Fizička sam bila iscrpljena, mentalno sam bila iscrpljena, i bolesna. Trebala sam da se borim za svoj život, ali i onaj moje bebe. Brzo sam svarila to da rak ne diskriminiše; nije ga bilo briga što sam u poodmakloj trudnoći, što sam jela kelj, niti što sam trebala roditi. Meni i mojoj porodici se život okrenuo naopačke i trebao nam je potpuno novi plan.

Foto: Jillian Bickmore – chatelaine.com

Moja je soba uvijek bila puna doktora i sestara, koji su raspravljali o tome da li trebam da rodim ili pak da sačekam. Rak je uporno napredovao a tečnost – “pleuralna efuzija” – je počela da se skuplja pored pluća, i zato sam stalo kašljala. Trudnoća je maskirala tipične simptome ove bolesti. Nisam gubila na kilaži, niti sam imala povišenu temperaturu. Bez dovoljno vremana da procesuiram šta se dešava, morala sam hitno da počnem sa hemoterapijom.

Moji su mi dječaci strašno nedostajali i imala sam bolest koja bi mogla da me ubije. Kako sam mogla biti trudna i započinjati hemoterapiju? Doktori nisu popuštali jer su vjerovali da je to zapravo najbolja opcija za bebu (koja nije bila spremna da izađe), ali i za mene (rak je bio rigorozan i stanje mi se uporno pogoršavalo).

Tvoj limfni sistem kontroliše sve tekućine u tijelu, a moj – nije radio. Zadržavala sam puno tekućine. Osjećala sam kako rak preuzima kontrolu nad mojim tijelom. Započela sam terapiju. Bila sam zadivljena kako je brzo počela da djeluje, ali i zabrinuta kakav će uticaj imati na bebu. Govorila sam sebi – doktori moraju misliti na oboje, to im je posao, i ja treba da ih slušam.

Foto: Jillian Bickmore – chatelaine.com

Bebu su nadgledali redovno, i svaki su nas dan slali na ultrazvuk. Uvijek sam voljela da imam sve pod kontrolom, jer takav sam tip. Ali me je rak tokom trudnoće natjerao da sve preispitujem. Prvi put u životu sam pokušala da se prepustim nečemu što ne mogu kontrolisati, a fokusiram na ono što mogu. Kroz to sve moj me je muž podsjećao da imam šanse da se borim – i pobijedim. Kroz to sve sam se trudila da ne zaboravim da imam jako dobre izglede.

5. novembra 2014. godine, rodila sam zdravu djevojčicu, u 34. sedmici trudnoće, carskim rezom. Predostrožnosti radi, 10 dana je provela u inkubatoru. Kada sam ju prvi put čula kako plače ne mogu vam opisati koliko mi je laknulo. Muž i ja smo toliko plakali jer smo znali da je preživjela to sve. Uspjela je moja borba za nju, ali sada sam se morala boriti za sebe da bih ostala uz nju. Nastavila sam sa hemoterapijom.

Zašto ja? Teško je biti zahvalan baš stalno i živjeti svaki dan kao da ti je poslednji. Borila sam se da to shvatim. Svakodnevnica i računi nam onemogućavaju da budemo zahvalni.

Ali, jesam zahvalna, ali i jaka, jer sam prošla kroz to sve. I nekada je sve što možeš uraditi – izdržati. Naravno, voljela bih da nikada nisam dobila rak, ali čuvam ovo iskustvo.