Naslovna vijestPraktična Lola

Daj nam katastrofe, jer od nje rastemo

Ne znam da li je opsesija katastrofom u genetskom kodu svih ljudi, ali ljudima na Balkanu pričinjava neku neobjašnjivu satisfakciju.

Piše: Jelena Despot

Foto: pexels.com

Ljudi kao da jedva čekaju da prepričaju neke loše stvari koje su se desile drugim ljudima koje ne poznaju. Nakon toga slijedi sat vremena pretresanja, snebivanja i žaljenja nad sudbinom aktera priče, koje najčešće nikad u životu nismo ni vidjeli.

Ali, na katastrofu smo valjda navikli. Katastrofa nam je u genetskom kodu. Na nju svršavamo.

Kad se u društvu pokrene priča o nečemu lošem, kao da se utrkujemo ko će imati neku sličnu priču, ili još bolje, što goru.

O lijepom rijetko pričamo. Naučeni smo da je pričanje o lijepom o sebi znak prepotentnosti. Arogancije. Nije kul. Nije poželjno.

Nego, ko se razbolio? Da li je neko umro? Ko je koga prevario? Ko se razveo?

Daj nam katastrofe, jer od nje rastemo.

Na lijepe i pozitivne primjere odmahujemo rukom. Jer tuđa sreća em nije zabavna, em je teško probavljiva.

Sklonila sam se od dosta ljudi koji su kukali. Od ljudi koji ne umiju da se šale i smiju. Shvatila sam da mi je katastrofa bilo i previše. Shvatila sam da niko ne mora da me podsjeća kakav šupak život može biti. I ne da mi se. Slušati prazna naklapanja koja sa sobom nose tonu negativnosti.

Foto: Oleksiy Avtomonov / Shutterstock.com

Čemu svakodnevne priče o smrti, o tome ko se razbolio i ko se nije izliječio? Čemu kada postoji toliko priča o životu i o onima koji su ozdravili?

Smrt nam je svima neizbježna. Možeš trčati, možeš je izbjegavati, ali ona te čeka na onoj tački tvog puta gdje je bilo suđeno. Zašto se svakog dana ubijamo pomalo pričajući o crnom, o sivom, o smrtima, o katastrofama, o suzama?

Zašto, kada se možemo smijati? Zašto se davimo u negativnom? Zašto svaku pozitivinu priču nastojimo obojiti pesimizom?

Zbog straha od poraza? Zbog nedostižnosti pobjede?

Optimizam biram uvijek i ispred svega. Ponekad možda grubo guram nesreću i one imaginarne probleme od sebe. Ne mogu. Ne želim. Umorna sam od sive.

Sve je u životu rješivo. I ozdraviš. I pobjediš. I zaradiš i preboliš. I preživiš, ali samo onda kada želiš da živiš. Samo onda kada ne dozvoliš drugima da ubijaju tvoj duh.

Život je lijep, ako znaš kako se živi. Pričanje o tuđim nesrećama te neće pripremiti ni za jednu nesreću koja bi se mogla desiti tebi. Strah od te nesreće te neće pripremiti za nju, ako ikada budeš nesrećan. Ali ćeš zato preskočiti more sreće i osmijeha fokusirajući se na ono što te plaši.

Jednog dana ćeš zaista umrijeti. I ne znaš kada će to biti. Potrudi se da živiš najljepše što možeš dok si tu.

Pročitaj još

Od iste osobe

Najnovije