Praktična Lola

#AtipičnaLjubav: Lolizam ljubavi

Kada sam pročitala opis iznad fotografije koji je između ostalog sadržao riječi poput „atipična ljubav“, „volite pisati“, „hrabre i sjajne“, odlučila sam se da pišem iako nikad nikome nisam pokazivala, čitala ni slala svoje tekstove. Zašto? Pa, vjerovatno sam se bojala kritike, ali volim da se zavaravam da nisam to uradila nikad jer je to moje nešto lično i samo za mene… Recimo da je miks navedenog.

Redakcija

Piše: Tanja Đurica

Foto: Privatna arhiva

Elem, o temi…

Ja spadam u ovu drugu grupu što se tiče slavljenja Dana zaljubljenih. Patetično i, kako ja volim reći, njanjavo. Više nego ostalih dana pokazuju se neke lažne ljubavi, cvijeće je skuplje bar duplo, čokolade takođe. Restorani prepuni menija sa ljubavnim nazivima jela. Recimo, „ćevapi“ su zaista mnogo romantičan naziv. Mada, ljepota je u očima onoga ko gleda, je li.

Prva asocijacija na pojam atipične ljubavi bili su mi roditelji. Da, znam, to nije atipično, i da, naravno da svi ili bar većina nas voli svoje roditelje ali zbog nekih novonastalih situacija u mom životu, koje su me navele da razmišljam o dosta različitih stvari, počela sam da doživljavam baš tu ljubav atipičnom. Imam 24 godine i nisam majka, bar ne još, tako da je ovo sve zapravo iz perspektive djeteta. Valjda.

Prvi tik o toj ljubavi sam imala kada je sestra rodila ono malo čupavo čudo i ja time postadoh tetka. Da, znam i ovo, patetika tetkine ljubavi, ali stvarno čudna to stvar bi. Kad vidiš to maleno biće, od svega nekoliko kilograma, čija glavica stane u dlan. Da ne povjeruješ koliko nešto tako malo može da probudi u tebi emocije koje ne znaš ni kakve su, šta su i šta sad one hoće od tebe. Kad se sabereš, prihvatiš da apsolutno tvoj život zavisi od druge osobe. Nema ti pomoći. To je to, trajna veza.

Onda se zapitaš šta li će tek da bude kad postaneš mama. I tu počinje dubioza razmišljanja. Tu doživiš prosvjetljenje. Tu shvatiš koliko je zapravo svaka gruba riječ vrijeđala mamu i tatu. Koliko im je svako kihanje, šmrcanje i ostali prateći vokali oduzelo godina života zbog brige. Koliko nisu spavali dok ti ne dođeš kući zdrava i prava, a tebi banja. Ni ne razmišljaš kako je njima. Koliko ih je svaka tvoja suza boljela više nego njihova sopstvena i koliko ih je boljelo kad si morao sam da se boriš sa životom, jer ti nisu mogli pomoći. Koliko su puta hodali, radili i živjeli pod fizičkim i psihičkim bolom i mukom a da ti to nisi ni primjetio, jer oni su mama i tata. Šta njima može da bude?! Oni su heroji. Živjeće vječno i uvijek ćeš moći da ih nazoveš. Koliki god doktor bio, uvijek ćeš mamu prvu pitati „šta je dobro protiv kašlja“.

I dok ti tako razmišljaš, siguran u svojoj kući, sit i čist, pukne te ta čudna stvar zvana život. Odjednom si na tom mjestu gdje ti brineš o njima, tjeraš ih kod doktora, a oni te ne slušaju (kao ni ti njih svojevremeno) i onda se nerviraš. Pa nisi siguran da li je ta nervoza proporcionalna sa njihovim pravim problemom (ako on uopšte i postoji) ili je proporcionalna sa tvojim strahom da ih ne izgubiš prerano. A prerano je sve prije tebe. Realno. Pa se boriš rukama i nogama da odgodiš taj trenutak kad nikad više nećeš biti dijete u potpunosti.

Doći će do smjene. Neko će tebe gledati tako kao što si ti njih, ništa te neće boljeti jer će te trebati tvoje neposlušno čudo, koje hoda boso po pločicama dok ti galamiš za njim da se obuje jer „sve ide od bosih nogu“. A ti… Ti ćeš, ako imaš sreće, manji dio svog života provesti sa tom prazninom, na mjestu gdje su bili oni. Pa ćeš u tom svom bosonogom djetetu početi da prepoznaješ neke njihove pokrete, njihovu priču jer genetika je moćna sila. Onda te nešto stegne, ne znaš da li te puca tuga, sreća ili samo PMS, ali ti bude drago kad vidiš dijelove njih u sebi, svom djetetu, svojoj kući, svojim navikama…

Sva atipičnost gore napisanog mi je zapravo u toj bezuslovnoj ljubavi prema drugom biću. Da nešto može biti toliko jako. I spoznaja toga mi je srušila sve predrasude o ljubavi ranije. Pojam ljubavi se nekako uvijek prvo veže za ljubavnog partnera, a s obzirom na stanje u društvu, počela je, nažalost, da poprima neki čudan oblik do to mjere da mi ništa atipično u tim odnosima nema. Dok, sa druge strane, postajem svjesna sebe i njih, moje porodice. Svaka čast mom budućem mužu, ali moja sestra će uvijek biti moja srodna duša. Moj tata će uvijek biti moj kralj. A moja mama… Moja mama će biti zauvijek moja sigurna luka, moj dom a ne samo onih „obaveznih“ devet mjeseci. Bez njih ne bih postojala i bukvalno i figurativno. Sve što sam danas, postala sam zahvaljujući njima.

Zato su oni moje atipične ljubavi, cvijeće na neke potpuno svjetski nebitne dane i datume, ćevapi u dijeti i Kinder bueno kad je težak dan.

#AtipičnaLjubav

Pročitaj još

Od iste osobe




Najnovije