Praktična Lola

#AtipičnaLjubav: Naša stvar

Naša prva zajednička fotografija od prije šest godina…

Redakcija

Piše: Daisy

Foto: Evgeny Atamanenko / Shutterstock.com

Bila je jesen, na prvi pogled kao i svaka druga, ali za nas početak početaka. Doduše, mislim da ni sami nismo bili svjesni šta sve započinjemo i kakvim koracima pravimo prtinu.

Toga ljeta bila sam kod drugarice u inostranstvu, na povratku riješena da se, ukoliko se ništa bitno ne desi u roku od par mjeseci, vratim tamo i ostanem zauvijek. I desilo se, desio se on… i sve se promijenilo. Ušunjao se u moje srce bez kucanja, tiho i prilično stidljivo, kakav je i sam bio.

Uvijek sam prezirala jesen, tako tmurna i depresivna, budila je u meni iste takve emocije i prve septembarske kapi kiše tjerale su suze na oči i budile loše uspomene iz vremena kad je prvi septembar predstavljao još jednu turobnu promjenu – polazak u školu.

Međutim, ta jesen zamirisala je malo drugačije… prvi sastanci i ispijanje voćnog cidera uz beskrajnu plovidbu kroz uspomene iz djetinjstva i razmjenu mišljenja i interesovanja. Nismo se mi nikada podudarali u trivijalnostima poput vrste muzike koju slušamo ili sportova koje gledamo, ali podudarili smo se u najvažnijem, pogledu na život i svijet, u etici, moralu i dvijema dušama zeljnim nekog svog.

Izvor: Pexels.com

Uz njega je kesten mirisao najljepše, hladnoća starog auta u kome smo se skupljali jedno uz drugo je za nas bila topla poput starog kamina. Prepoznali smo se i tačka. Nema tu neke velike filozofije.

Nismo se bojali ničega zajedno, ni ljubavi ni budućnosti koja je u našim dugim razgovorima brzo došla na red, prirodno i nenametljivo. Kao danas se sjećam kad mi je na staklu oslikanom kapljicama kiše nacrtao srce i rekao „Voli te još neko“. Smijao se sa mnom neprestano, stalno izmišljajući nove i nove likove i smišljajući priče kako bi još jednom čuo moj, kako ga je zvao „krupni smijeh“.

Prošla je godina, dvije, tri, jedno vjenčanje, drugo vjenčanje, opet s njim, samo ovaj put u bijeloj vjenčanici i pred puno svjedoka.

Onda jednog bajkovitog Božića zavejanog snijegom, začešmo našeg malog anđela. Željeli smo je jako, najjače i dočekali raširenih ruku i otvorenog krila. Došle su na red porođajne patnje, zarastanje, grčići, zubići, neprospavane noći i nervozni dani. Obrušili bismo se jedno na drugo bez razloga, to jest većinom ja na njega. Te zašto ovo, te zašto ovako, a ne onako…

Izvor: Pixabay.com

Danas slavimo naših šest godina, a za nekoliko dana, Ona će ugasiti svoju prvu svjećicu na prvoj rođendanskoj torti.

Danas sam sretna i ponosna. Mislila sam da sam sretna jer postajemo oni stari ponovo. Ali ne, ne, nikad više stari, previše je toga prošlo i previše smo zajedno pregrmili. Kada bi bili oni stari, ponovo bi nas ovakav izazov slomio, ali ne, mi smo sada jači, stabilniji i složniji. Mi se poznajemo bolje. Više smo se upoznali za ovu jednu, nego za prošlih pet godina. I morala je da bude baš ovakva. Da bismo mi znali šta je porodica i šta je ustvari prava ljubav. To je puno više nego to reći i napisati.

Ljubav je zajedno istrpiti i prebroditi, boriti se i nikad ne odustati, ni jedno od drugog, niti od ljubavi.

#AtipičnaLjubav

Pročitaj još

Od iste osobe




Najnovije