Lole iz komšilukaNaslovna vijest

S namjerom dođoh u veliki grad

Ove je godine 20 godina kako sam otišla od kuće.

Piše: Jelena Pralica

Foto: Abel Halasz / shutterstock.com

Sinoć sam sjedila sama u kupatilu na devetoj adresi za te dvije decenije.

Te ’99. nisam imala telefon na kojem sam mogla, dok na spuštenoj dasci sjedim, da puštam sebi pjesme. Te ’99. sam puno išla u kafanu, vjerovatno sam i tada, 17. februara bila u nekoj.

A s namjerom dođoh u veliki grad. Preslikana sudbina nebrojenih dođoša. Gorka riječ; dođoš, koja u tim nekim godinama zna duboko da zagrebe po duši. Jer znaš koliko je težak tvoj kofer.

Nisu tu samo dvoje farmerki i pet majica, i jakna da ti se nađe kad mama nazove da javi da je napolju hladno.

Tu su snovi, najviše snovi. Ambicije, želje, pregršt maštanja.

I najveći, najteži strahovi. Od kojih škripe točkovi onih autobusa koji te svako malo odvezu. Dok za tobom ostaje miris spakovane sarme, a u džepu gužvaš smotuljak novčanica.

Nije te ’99. bilo ovih sad telefon da možeš da pišeš često. Čuvaj se, sine, i piši nam često.

Bio je početak, neki tvoj, ti pun života i cijeli život pred tobom.

I kafana, sigurno je i tog 17. februara prije 20 godina bila kafana.

Kao posljednji bastion onih koje je Šaban oduvijek okupljao. Kao posljednje utočište kud vode velike namjere. Kao polazna tačka za školu života, koja se ne uči tamo u velikim školama na koje sam tad došla.

Zašto i posle tridesete svaki čas trčim kod roditelja

S namjerom dođoh u veliki grad, ta himna svih onih raspolućenih, između znanog i neizvjesnog. Himna svih onih spremnih da izađu na crtu životu. Obesrahrenih i hrabrih.

Znao je to i Šaban, otpjevavši himnu svih nas otišlih, u potrazi za sobom. Kasnije vjerovatno razočaranih u ko zna šta i ko zna koliko, a najčešće najviše u sebe.

***

Postoje te neke večeri da piješ. Večeri za neke crte. Da vidiš gdje si bio nekad i gdje si stigao.

Za misli o namjerama da dođeš u veliki grad. Neke koje si ostvario, a neke koje su ostale negdje u gradskim autobusima i tuđim potkrovljima. Koje si rasuo nekim širokim ulicama.

Postoje te neke večeri kad je najbolje da piješ.

Jer baš zbog takvih kafana i postoji. Znao je to Šaban, o nama koje je opjevao, i znamo to mi koji smo opjevani. Jer baš zbog takvih kafane i postoje, oni koji su vječiti inventar, srce i duša svake tuge, svakog razočarenja, svakog poraza, svakog odrastanja i ubjeđenja da će baš ta čaša i ta nota okrenuti sve u tvoju korist.

Kafana je institucija.  Tamo žive sudbine.

Šaban je institucija.

Došljaci su institucija. Njihova sudbina je institucija. Način na koji kola njihova krv je institucija. Misli o kući, o odlasku, o podgrijanim sarmama, o sljedećem vozu koji te tamo vraća su institucija.

Foto: nikitabuida / Shutterstock.com

Rakija i kafanski dim, u mnogim bosanskim i inim varošicama, iz kakve sam i sama, taj palanački duh koji ti širi neka krila koja prostom oku metropole vjerovatno nikad nisu dovoljno vidljiva i jasna, to bircuzno magnovenje u kojem si slobodna djevojka i slobodno možeš da budeš žena, bez balkanskih tako čestih stega pola i roda, sve to je institucija.

Sinoć sam sjedila sama u kupatilu na devetoj adresi za ove dvije decenije kako sam otišla od kuće. Uskoro će biti i deseta. Šaban je s telefona pjevao S namerom dođoh u veliki grad. Ne sjećam se da sam ikad tu pjesmu slušala u kupatilu. Suze su potekle. I zbog jednog ugašenog života.

Postoje te neke večeri u kojima shvatiš da je nekad neko pjevajući o milionima ljudi tvoje sudbine pomalo opjevao i tvoju. Možda ne onim riječima koje bi ti izabrao i možda ne onako kako bi to ti. Al svakako životno, jasno i precizno kao hirurškim nožem. Pjesmom koja te raspori do najdaljeg i iskonskog tebe, do onih dubina koje te uvijek vraćaju sebi, onome što te istovremeno i plaši i gura naprijed.

Do tebe takvog kakav si, kad shvatiš da si institucija.

Pročitaj još

Od iste osobe




Najnovije