Lole iz komšilukaNaslovna vijest

Kakvi ste vi ljudi kada možete da živite sa saznanjem da ste se prodali?

Moji ludi roditelji su nekako uspjeli da me nauče sve pogrešno.

Piše: Jelena Despot

Foto: pixabay.com

Umješala je tu svoje prste i baka koja je možda najpravednija i najčestitija osoba koju sam srela. Reći ćete da je to zato što je baka i da su sve bake takve, ali nije samo zato.

Trudila sam se ja da „omudrim“ i da se malo „namažem“ onim bojama sa kojima lakše egizistiraš u svijetu ljigavih, ali nisam umjela.

Možda me zato tako često bole želudac i glava.

Dobar dio ovih svojih godina sam provela boreći se za pravdu i protiv nepravde. Protiv ljigavih, beskrupoloznih, odvratnih i prefriganih. U tom svom sizifovskom poslu svakog dana omanem, udarim glavom od zid, pod, ali nema veze.

Nikada u životu nisam dobila nešto, a da se za to nisam svojski potrudila. Nikada nisam željela da dobijem nešto tek onako. Nikada se nisam smijala onima kojima mi se nije smijalo. Nikad nisam ljubila nekoga, a da mi se nije ljubio. Nikada nisam koristila sise ni guzicu, da ubijedim nekoga u svoje kvalitete.

Znam da je mnogo onih koji jesu. I neka. To je valjda njihov put, na kojem ja nisam, niti ikada želim da budem.

Ne umijem da vučem rukave i molim. Ne umijem da zovem „čovjeka“ koji zna onog nekog „čovjeka“. Ne želim. I one prijatelje koje imam, ne volim da molim, jer imam utisak da bi mogli pomisliti da su mi prijatelji zbog toga što znaju i mogu, a nisu.

Ljude volim zavisno od toga kako se ja pored njih osjećam. Ako me tjeraju da budem bolji čovjek. Ako se sa njima više smijem, nego što se mrštim. Ako su dobri ljudi, i ako nisu u kategoriji ovih koje sam nabrojala gore.

U našoj državi je sve počelo da se kupuje i prodaje. I sve je to OK dok tebe ne zaboli. I sve je OK dok se ti ne nađeš u centru kupoprodaje, a nisi u poziciji da kupiš. I sve je OK dok te ne tjeraju da kupiš nešto što ne bi trebalo da se prodaje, i što nije njihovo da njim trguju.

Foto: Yuriy Golub / Shutterstock.com

Ne možeš da trguješ radnim mjestima koja nisu tvoja, jer država nije privatna svojina pojedinca, ma koliko vi pokušavali da nam u glavu utuvite da „je to tako svuda“. Država nije vlasništvo političkih partija koji beskrupulozno i javno pričaju o tome kome pripadaju šume, a kome voda i struja.

U državne bolnice ne treba da se ide sa novčanicima i kesama, jer mi svakog mjeseca uredno platimo naše doprinose. Ne plate ih oni koji „parčaju“ ta radna mjesta, jer valjda dok pokradu za to ne ostane. I tako je svuda. Svaka vrata otvara jedna novčanica ili pet.

I kakvi ste vi ljudi kada možete da uzmete te novčanice i živite s tim da ste se prodali? Da ste prodali nešto što nije bilo vaše ni da date, a kamoli prodate?

I čujem svakog dana da ljudi idu tamo negdje gdje misle da im je bolje. Normalno je da idu. Oni koji ne mogu da gledaju sranje u kojem da bi egizstirao moraš da potkupiš od portira do direktora. U kojoj bi da imaš novca mogao nekoga da tužiš bar tri puta mjesečno, jer te zajebavaju gdje god kreneš. Od ljekara, bankara, trgovaca, prodavaca, političara i raznih šalterskih službenika.

Živimo u svijetu u kojem više nema nimalo obraza ni časti. U kojem oni pojedinci koji nečemu vrijede ili odlaze ili ćute jer su umorni od rasprava sa budalama. U svijetu u kojem se liječimo SMS-om. U kojem za naše zdravlje pjevaju trećerazredne folk pjevačice koje su se obogatile pjevajući po dijaspori onima koji tim šundom liječe nostalgiju.

I sve je naopako.

I toliko pokvareno da se ne može popraviti.

Toliko bljutavo da možeš samo da se zavučeš u svoj mikrosvemir i okružiš se onima sličnim tebi, sa kojima ćeš da pričaš o muzici, knjigama, putovanjima i praviš planove kako bi život jednog dana mogao biti lijep.

Da sanjaš o Kubi i Maldivima. I da te baš boli uvo za kretene koje mame i tate odgojili nisu. Ali, ti kreteni su nažalost oni koji imaju dovoljno skrupula i premalo obraza pa kroje iskrivljenu stvarnost u kojoj smo prinuđeni da živimo.

Pročitaj još

Od iste osobe




Najnovije