Praktična Lola

Muškarac koji može sve: zašto feministkinje vole ovaj vodič za modernog muškarca

Muškarac je definiran kao ljudsko biće, a žena kao žensko – kada se ona ponaša kao ljudsko biće kažu da imitira muškarca.

Redakcija

Izvor: Sanja Kovačević - libela.org / Glosswitch

Foto: Man who has it all / Facebook

U ovoj jednoj savršenoj rečenici, Simone de Beauvoir je objasnila način na koji su žene smatrane Drugima, nikada Prvima [One]. Muško iskustvo je ljudsko iskustvo, ono koje je važno i univerzalno; s druge strane, žensko iskustvo je tek puko žensko iskustvo, ostavljeno na margini jer tamo i pripada.

Katrine Marçal se vratila ovoj ideji u svojoj knjizi iz 2015. godine ‘Who Cooked Adam Smith’s Dinner?’ (“Tko je Adamu Smithu kuhao večeru?”):

“Žensko iskustvo se uvijek odvaja od univerzalnog. Nitko ne čita knjige o rađanju kako bi shvatio ljudsku egzistenciju. Čitamo Shakespearea […] Samo žena ima rôd. Muškarac je čovjek. Postoji samo jedan spol. Drugi je inačica, refleksija, nadopuna.”

Gotovo 70 godina nakon objavljivanja “Drugog spola”, polovica ljudske rase još uvijek je viđena u najboljem slučaju kao egzotična, u najgorem – kao nebitna. U Guardianu je nedavno objavljen članak o Svjetskom ekonomskom forumu 2016 – gdje se navodi izvješće o globalnom rodnom jazu u plaćama te piše kako je “samo polovica žena na svijetu adekvatno plaćena za svoj rad”. To stvara neželjeni dojam kako druga polovica žena “vrti palcima” i ne radi ništa premda obavljaju brojne radne zadatke – kuhaju, čiste, rađaju – koji su ključni za razvoj i opstanak ljudskog života.

Izvor: Man who has it all / Facebook

Primjećuju li muškarci na koji se način žene definira kao Druge? Kada provedete cijeli život tretirani kao norma, teško se uvjeriti da to nisi. Kao što je to napisao Grayson Perry u svojoj knjizi ‘The Descent of Man’:

“Odrastao sam nekako uvjeren da muškarci naprosto jesu, do žene na tome moraju poraditi… Kada s muškarcima razgovaram o maskulinitetu, često se osjećam kao da pokušavam govoriti ribi o vodi. Muškarci žive u muškom svijetu; ne mogu pojmiti alternativu.”

Sviđa mi se kako je Perry nijansirano, promišljeno opisao kako je muški rod pojmljen kao Zadan (Default Man), čiji je pogled na svijet “lišen strasti, empirijski, objektivan”, dok su svi/e drugi/e “u nemilosti turbulentnih, nekontroliranih osjećaja”. Cijenim to, ali me i frustrira, budući da Perry u svojoj analizi nije rekao ništa što žene već prije nisu rekle.

Postoji nešto u brojnim nedavno objavljenim knjigama muškaraca o ‘bivanju muškarcem’ (manhood) (Perryjeva knjiga, ‘Who Stole My Spear?’ Tima Samuelsa, ‘Man Up’ Jacka Urwina) – što još uvijek ukazuje na muške pretpostavke univerzalnosti. Rôd je relacijski – kad god pišemo o tome što osjeća jedna skupina, time stvaramo pretpostavke o tome osjeća li to isto i druga skupina. Zašto feminističko pisanje iz područja filozofije, politike, ekonomije i psihologije koje traje desetljećima nije tretirano s istim autoritetom kao pisanje o maskulinitetu? Je li to zato što su to pisale žene? Muški autori su “otkrili toplu vodu” i za to su dobili aplauz.

Andrea Dworkin je 1983, na okupljanju Nacionalne organizacije za promjenu muškaraca, rekla:

“Znam da muškarci pate… No, vaša krivnja, vaša patnja, svodi se otprilike na ‘bože, stvarno se loše osjećam’ […] Rješenje muškog pokreta da stvori muškarce koji neće biti tako opasni jedni drugima mijenjajući način na koji se međusobno diraju i osjećaju nije pravo rješenje. To je samo rekreacijski predah.”

Bila je u pravu, no 30 godina kasnije još uvijek dobronamjernim muškarcima odobravamo takvo touchy-feely ugađanje. Ti muškarci imaju zadnju riječ o tome što je maskulinitet, premda to nužno znači da moraju iznova potvrditi vlastite definicije feminiteta (kao normativne).

Izvor: Man who has it all / Facebook

Ovo dijelom objašnjava zašto je profil na Twitteru @manwhohasitall tako popularan među feministkinjama. Umjesto da tek ukazuje (još jednom) kako muškarci sebe pretpostavljaju kao normu, usuđuje se tretirati ih kao da to nisu. To je jednostavna, a ipak efektna ideja, koja razotkriva različite načine na koje se žene tjera da se osjećaju jadnima i samodopadnima zato što žele svijet u kojemu neće biti viđene kao “dodatak”:

“Želim jasno reći da moj muž NE MORA raditi, puštam ga da radi zato što on to voli.” (Claire, CEO)

“Ne inzistiram na terminu ‘kamermanka’ zato što znam da se to odnosi i na žene i na muškarce.” (Jon, 46 godina, muška kamermanka)

“Svoju kći učim da nije previše ženstvena da bi spremala po kući.” (Sarah, inženjerka, bravo Sarah)

Pregledavajući tweetove poput ovih, postaje jasno kako su nedostatni napori muškaraca koji poučavaju svoje sinove da si sami naprave sendvič, operu veš i pokušaju ne silovati ikoga.

Žene su i dalje ogledalo u kojemu se muškarci odražavaju dvostruko veći nego što jesu. Kada ne bi postojala podklasa kojoj se s vremena na vrijeme možeš velikodušno ponuditi da obaviš njen rad, morali bi je izmisliti.

“Od ‘iscrpljen’ do ‘fantastičan’ (‘From Frazzled to Fabulous’) – kako žonglirati uspješnu karijeru, očinstvo. ‘vrijeme za sebe’ i izgledati dobro”, @manwhohasitall je vodič koji odlično ide uz knjigu The Descent of Man. Preporučujem oboje, no parodijski pristup vodiča je mnogo učinkovitiji u objašnjavanju koliko je tvrdokorno tretiranje žena kao Drugih (othering):

“Čitanje je odličan način opuštanja. Kada se vratiš kućanskim poslovima i djeci, bit ćeš mnogo produktivniji! Ne brini ako te najviše zanima muška fikcija. Svi moji prijatelji tate čitaju Dick Lit zbog čistog, zabavnog užitka. Pokušaj! Možda ćeš se ugodno iznenaditi.”

Izvor: Man who has it all / Facebook

Kada bi ovaj odlomak bio o chick litu, velika većina žena bi znala da ga ne smije kritizirati ukoliko ne želi biti prozvana snobom, privilegiranom i/ili fiksiranom na uvrijeđenost i na najmanju bezazlenu zabavnu opasku. Samo u ovakvoj obrnutoj situaciji – kada “ženska fikcija” postane samo “fikcija” – efekt “ispranog mozga” (drip-drip effect) postaje očit.

Kao žena, racionalno znam da nisam “druga” – da sam samo osoba. No, osjećaj da sve što radim – hodam, pričam, radim, jedem, spavam, dišem – radim “kao žena” nikada me ne napušta. Čak su i mišljenja koja upravo objašnjavam “ženska mišljenja” – sirove ženske misli koje zahtijevaju mušku reinterpretaciju prije nego li ih se proglasi racionalnima ili koherentnima.

A najgore je to što to prihvaćam. Znam da ću više vjerovati sebi ako mi muškarac kaže da to što sam napisala ima smisla. Ili da ću naposljetku misliti kako sam uspješna u “imitiranju muškarca”.

Pročitaj još

Od iste osobe




Najnovije