Praktična Lola

Vi ste krivi što drugi mrze vašu djecu

Promišljeniji roditelji ne bi dozvolili da neko do koga im je iskreno stalo bude predmet prezira gomile.

Redakcija

Izvor: Jovana Papan - detinjarije.com / Džordan Piterson, psiholog

Foto: EvgeniiAnd / Shutterstock.com

Nedavno sam posmatrao trogodišnjeg dječaka kako polako prati svoju majku i svog oca po krcatom aerodromu. Na svakih pet sekundi bjesno bi zavrištao – i što je još važnije, namjerno je to radio. Nije bio na ivici živaca. Kao roditelj, znao sam po tonu. Samo je nervirao svoje roditelje i stotine drugih ljudi kako bi privukao pažnju. Možda mu je nešto bilo potrebno. Ali ovo nije bio način da to dobije, i njegovi roditelji je to trebalo da mu stave do znanja. Možda ćete reći “pa vjerovatno su bili premoreni ili neispavani poslije dugog puta.” Ali, trideset sekundi pažljivo usmjerenog rješavanja problema okončalo bi ovu sramnu epizodu. Promišljeniji roditelji ne bi dozvolili da neko do koga im je iskreno stalo bude predmet prezira gomile.

Takođe sam posmatrao jedan par koji nije bio u stanju da kaže “ne” svom dvogodišnjaku, zbog čega su morali da ga u stopu prate gdje god bi mu dunulo da ide, tokom čitavog trajanja posjete koja je trebalo da bude prijatna. Toliko se loše ponašao, čim nije bio pod striktnim nadzorom, da nisu mogli da se opuste i ostave ga ni sekundu bez rizikovanja.

Želja njegovih roditelja da dozvole svom djetetu da se ponaša nesputano i slijedi svoje impulse, proizvela je potpuno suprotan efekat: oduzeli su mu nezavisnost. Budući da ga nisu naučili šta znači “ne”, rastao je bez svijesti o granicama razumnog ponašanja, a samim tim i bez šanse za autonomiju. Klasičan primjer kako previše haosa dovodi do previše reda (kao što je slučaj i kad je obrnuto). Viđao sam i roditelje koji nisu mogli da vode ozbiljan razgovor odraslih za trpezarijskim stolom jer su njihova djeca od četiri i pet godina dominirala društvom, jela sredinu iz svih kriški hljeba tiranišući prisutne, dok su oni osramoćeno i nemoćno gledali.

Kada je moja, sada odrasla ćerka, bila dijete, drugo dijete ju je jednom udarilo u glavu metalnim kamiončićem. Gledao sam kako je to dijete godinu dana kasnije perfidno gurnulo svoju mlađu sestru unazad preko staklenog stočića. Majka ga je odmah zgrabila i oštrim tonom mu rekla da ne radi takve stvari, istovremeno ga pomazivši na odobravajući način. Podizala je malog boga i gospodara univezuma.

To je nepisani cilj mnogih majki, računajući i one koje sebe smatraju borcima za rodnu ravnopravnost. Takve žene će se oštro suprostaviti svakoj naredbi odraslog muškarca, ali će poletjeti da svom potomku zauzetom igranjem video igrica ispune naređenje i naprave sendvič. Buduće partnerke takvih dječaka imaće mnogo razloga da mrze svoje svekrve. Poštovanje žena? To je za druge dječake, druge muškarce – ne i za njihove mile sinčiće.

Foto: EvgeniiAnd / Shutterstock.com

Zanemarivanje i zlostavljanje djece lošim vaspitavanjem ili potpunim izostankom nametanja discipline – može biti namjerno i svjesno. Ali mnogo češće, moderni roditelji su paralizovani strahom da ih njihova djeca više neće voleti ako im odrede i najmanju kaznu. Toliko im je stalo do prijateljstva sa svojom djecom, da su spremni da žrtvuju poštovanje. To nije dobro.

Dijete može imati mnogo prijatelja, ali ima samo dva roditelja, a oni su više od prijatelja. Zbog toga svaki roditelj mora naučiti da istrpi trenutnu ljutnju, pa čak i mržnju svog djeteta koja se može pojaviti kao posljedica disciplinovanja, pošto je djetetova sposobnost da uvidi dugoročne dobrobiti kazne vrlo ograničena. Roditelji su društvene sudije. Oni treba da uče djecu da se ponašaju na način koji omogućava smislene i produktivne odnose sa drugim ljudima.

Sjećam se jedog odlaska sa svojom ćerkom na igralište kada je imala oko dve godine. Visila je na penjalici kada je bezobraznik sličnog uzrasta krenuo da stane na prečku o kojoj je visila. Pratio sam ga pogledom i oči su nam se srele. Polako i promišljeno počeo je da gazi njene ruke, sve većom snagom, iznova i izova, ne spuštajući pogled sa mene. Tačno je znao šta radi. Eto ti, ćale – to je bila njegova filozofija.

Već je utvrdio da su odrasli jadni i da može lako da ih pobijedi (šteta, onda, što će i sam postati isto). Bijedna je budućnost koju su mu njegovi roditelji namijenili. Na njegovo ogromno iznenađenje, zgrabio sam ga i bacio sa penjalice.

Ne, nisam. Samo sam svoju ćerku odveo negdje drugdje. Ali bi za njega bilo bolje da jesam.

 

Napomena: Tekst je zapravo odlomak iz knjige “12 pravila za život”.

Pročitaj još

Od iste osobe




Najnovije