Lole iz komšilukaNaslovna vijest

Života se naživjeli. A nismo se slikali

Sjedamo za stol, ja naručujem kavu, ona pali cigaru.

Redakcija

Piše: Iris Mirosavljević

Foto: Unsplash.com

„Bili smo na onoj večeri za vikend“, kažem.

„Što si obukla? Da vidim sliku.“

„Obukla sam onu plavu haljinu, znaš onu moju. Nemam sliku.“

„Kako nemaš sliku? Niste se slikali? Nijednom?“

Gleda me iznenađeno, kao da joj nije jasno zašto smo uopće išli na večeru, kad se nismo slikali. Niti jednom.

Kasnije ulazim u stan i dok slažem sendviče za večeru, promatram njega. Čupa kosu s glave i izražava kreativnost novim psovkama jer od dvadeset i dva majmuna što trče za loptom, jedan je upravo promašio. Gledam ga i mislim se, ljudi plaćaju bogatstva i putuju godinama da bi osjetili ovaj osjećaj dok gledaju nešto. Ili nekoga. Moj osjećaj živi u mom dnevnom boravku.

Možda ćemo si jednom zamjerati. Kad mi godine na dar donesu trbuščić, pa se budem htjela podsjetiti jesam li stvarno nekad bila mršava, ili sam sanjala.

Kad vrijeme mi lice išara borama pa se neke druge sebe budem htjela sjetiti. Kad ti zubi iz glave isele pa se poželiš pohvaliti da si nekad osmijeh imao, da lice ti se stvarno od smijeha zgužvalo. Kad se budeš htio uvjeriti da vlastitim si nogama nekad mogao stvarno trčati, a fotografija ne bude. Možda ćemo si tad zamjeriti.

Izvor: Unsplash.com

Ako budemo blagoslovljeni da se istrpimo, pa ti čopor djece rodim, neće nam djeca vjerovati da jednom smo toliko putovali. Ljubili se i voljeli, punim plućima disali, života se naživjeli. Gdje su vam Instagrami, pitat će, i mobitela i društvenih mreža pune slike i heš tegovi? Bit će možda, k’o da nas prije nije ni bilo.

Možda ćemo si jednom zamjeriti, i ako ćemo, odmah da ti se ispričam, da se izvinim za svoje propuste. Oprostit ćeš što, kad se od smijeha kidamo i do zraka jedva dolazimo, ja zaboravim i da imam mobitel, svega mi. Nećeš zamjeriti, nadam se, što dok pričaš toliko uživam gledat te, da se ne sjetim tvoje zube dokumentirati objektivom svoje kamere.

Tvoji su plesni pokreti toliko dobri da ritam izbije iz glave mogućnost nastanka nekog videa za poslije. Tvoji su koraci tako lagani da nose nas u svjetove gdje ne postoji baš ništa, osim nas samih.

Kad budemo stari i pomalo već senilni, možda nam neće vjerovati da smo pola svijeta obišli, da smo degustirali i ispijali, druge gradove da smo živjeli. Znat ćeš ti, i znat ću ja, i neka bude dovoljno.

Zaboravila sam da postoji tehnologija, i mreže, i netko s druge strane ekrana dok sam upisala raspored vena na tvojim rukama u svoje memoare. Možda nekad neće vjerovati da mi jesmo i da postojimo, i možda će misliti da smo ludi.

Ludi su oni, jer nemaju nekoga tko može napraviti da bar na pet minuta zaborave da imaju mobitel.

Ja ću znati. Ljubili smo i voljeli, degustirali i ispijali, punim plućima disali, života se naživjeli. Bili smo. A nismo se slikali.

Pročitaj još

Od iste osobe