Praktična Lola

12 – godina kada se sve mijenja

Moje je najmlađe dijete napunilo 12 prošlog novembra. Tokom mjeseci koji su vodili ka njegovom rođendanu, uporno sam tragala za znakovima promjene, ali nisam naišla ni na kakvu potvrdu onome što se desilo njegovom starijem bratu, ali i sestri, u toj dobi.

Prevela: Nataša Bursać

Izvor: Katie Bingham-Smith - scarymommy.com

Foto: Olesya Kuznetsova / Shutterstock.com

Za njih je dvoje “to” nastupilo kao po nekom satu – pretvorili su se u neka bića koja sam jedva uspijevala da prepoznam netom prije 12. rođendana.

Prije toga bi mi redovno pričali o svom danu, te su htjeli da dijele fragmente svojih društvenih života, kao recimo s kim su sjedili tog dana tokom pauze za ručak i da li im je najbolji prijatelj povrijedio osjećanja nekim postupkom. A onda su odjednom počeli slijegati ramenima i mumljati sebi u bradu.

Prije su bili uzbuđeni kada treba da idemo zajedno, kao porodica, vozati bicikl ili ići na sladoled, ali to je sve nestalo kada su napunili 12 – njihov entuzijazam su preuzele video igrice, provođenje vremena u sobi, solo ili sa nekim prijateljima.

Umjesto da postanu uviđajniji prema ljudima, njihovom okruženju, i kako njihova djela i ton glasa utiče na druge, uviđali su zapravo sve manje.

I njihove su me promjene raspoloženja tjerale da upijam svaku knjigu o tinejdžerima do koje sam mogla doći. 

Da li su depresivni? Da li je ovo normalno? Da li činim dovoljno da im pomognem? Kako sam odgojila tako nezahvalnu djecu?

Potom sam i pričala sa nekoliko roditelja koji su se složili – 12 je godina kada se sve mijenja.

Foto: Dejan Dundjerski – Shutterstock.com

Naravno, sjećam se kada sam bila tinejdžer i kada sam povremeno mrzila svoj život. Moj je društveni život bio centar svega, isključujući time i izlaske sa mojojm mamom. Mislila sam da su moji roditelji glupi i da ja znam puno više o životu nego oni, ali nisam bila baš ovako bezobrazna… Ili jesam?

Moja majka tvrdi da jesam. I sve je upravo počelo oko mog 12. rođendana.

Proslavili smo pomenuti rođendan mog najmlađeg djeteta onako kako je on htio. A htio je pileće medaljone i krompiriće. I da sva bliža rodbina dođe i da se častimo pitom sa kikiriki puterom. I tako je i bilo.

Tražio je mini teleskop i pakovanje lažne sline u boji te jastučić što prdi. Toliko me obuzela činjenica da još uvijek isto dijete kakvo je i bio, nadajući se da neće proći Užasnu Dvanaestu kao njegovi brat i sestra, da sam sigurna da je osjetio to.

I dalje je bio pričljivo dijete. I dalje me je grlio. I dalje je mislio da sam tako kul i htio je provoditi vrijeme sa mnom.

Ovo je njegova Dvanaesta, pomislila sam. I držala sam se toga.

Sanjalica Sandra: Moj tinejdžer je i dalje moj sin

I onda se sve, preko noći, promijenilo.

Umjesto da poželi da gledamo porodični film, i pravimo kokice (što je jedna od njegovih omiljenih stvari), počeo je ostajati u sobi satima. Provjeravala bih šta radi, te bih ga zatekla kako švrlja po bilježnici ili kako mu misli lutaju po plafonu. Iznervirao bi se samo kada bih ga pitala da li je sve ok.

“Samo želim biti malo sam, mama”, rekao bi mi.

Bio je period u mom životu kada su mi djeca bila za petama non-stop i iskreno, da mi je neko rekao da će doći period kada će htjeti biti sami, baš bih se obradovala. Bilo bi mi zadovoljstvo da mogu sama da odem u kupatilo, ili pojedem nešto bez da me njihove rukice grabe, i mole da im pomognem da nađem zagubljeni komadić LEGO kockica.

Ali onda odrastu. Napune 12. Počnu tražiti od tebe da ih pustiš na miru. Ništa ti od toga nije prirodno kada si mama, i nimalo ti se ne sviđa ta faza.

Je** se Dvanaestice.

Foto: SeventyFour – Shutterstock.com

Nedostaje mi žudnja koju su moja djeca imala. Radije ne bih spavala kada su bolesni, ili su loše sanjali, ili pak samo ne žele da spavaju više, nego da ne spavam zbog brige o tome zašto su tihi, neraspoloženi ili nervozni poslije škole.

Dvanaestica ima način kako da iscijedi dijete iz njih.

Dvanasetica je zbunjujuća.

Dvanasetica je usamljena.

Traži od vašeg djeteta da se promijeni i prije nego je spremno.

A od vas traži da promijenite vaše roditeljske stavove.

Nemilosrdna je i zbog nje se osjećate kao da ste isključeni iz njihovih života.

Nemojte raditi ovih 7 stvari kada dete postane tinejdžer

Ali, jednu stvar vidim kod svoje dvoje starije djece, a koji imaju 16 i 14, a što mi uliva nadu: Vraćaju se na staro.

Počeli su više pričati sa mnom i puštaju me u njihove živote, bez da se sama moram nametati.

Njihovi su zagrljaji iskreniji. Izlaze iz svojih soba češće. I njihova se raspoloženja spuštaju na prihvatljiviji nivo.

Bilo je potrebno nekoliko godina, i nedostajaće mi moje najmlađe dijete dok navigira kroz svoju Ozloglašenu Dvanaestu, ali zna da ću ga čekati na kraju tog puta.

Tako da, ukoliko si roditelj djeteta koji se približava tim godinama, ili ste već zaglavili zajedno u istima, te se pitate ima li tome kraja, obećavam da ima.

Ali u međuvremenu, potrudite se da to ne shvatite isuviše lično. Radite onako kako smatrate da je najbolje te se obavezno počastite nekom nezdravom hranom (čak i ako oni ne žele da jedu s vama). To su najbolje metode koje sam do sada pronašla.

Pročitaj još

Od iste osobe




Najnovije