Lole iz komšiluka

Danas je to jež, a što će biti sutra?

Mislim da je to bilo u ljeto 2017. Moguće je da sam tu priču već negdje spomenula/napisala, ali sad izlazi na površinu bolnije nego onda kad se dogodila.

Piše: Ana Kolar

Foto: Privatna arhiva

Bilo je vruće, sedmi ili osmi mjesec, i hodala sam gradom, nešto sam obavljala na Gornjem gradu i spuštala sam se Radićevom. Prolazila sam pored dućana na Trgu ispred kojeg je redovito jato golubova koje obično netko hrani. Nisam neki obožavatelj pernatih životinja, ali ne smetaju mi, i oni su živa bića isto kao i mi. U pogledu ispred mene naizgled je sve bilo uobičajeno, jato, užareni asfalt, turisti, ljudi koji ulaze i izlaze u dućan koji se tamo nalazi, ali…

Na ulazu, baš na samom otiraču ispred vrata, ležao je jedan golub. Ljudi su prolazili preko njega, nitko da bi reagirao. Ja sam u prvi mah prošla, napravila par koraka do ugla, gurnula ruku u torbu, izvukla papirnate maramice i rekoh si: “Jebiga, ne mogu žmiriti!”

Otišla sam nazad i papirnatom maramicom podignula goluba koji je bio na izdisaju. Nisam ga mogla pustiti da leži nepomično na pragu i da ga ljudi zaobilaze ili nedajbože netko stane na njega jer ga nije vidio od vrećica iz dućana.

Srce mi se slamalo jer sam znala da mu nema spasa. Podigla sam ga, pogledao me i odnijela sam ga u vežu pored dućana, položila na sigurno, tamo gdje ga ne mogu nagaziti ili pregaziti autom iz kolnog ulaza.

Da, palo mi je na pamet da mu skratim muke i zavrnem vratom, a ne da se pati još koju minutu ili sat, ali nisam to nikad mogla i mislim da nikad neću moći, iako poznajem ljude koji su se našli u sličnim situacijama i napravili baš to, skratili muke umirućoj životinji. Trg je bio prepun turista i nisu mogli ne vidjeti scenu koja im se odvijala pred očima. Jedna Azijatkinja je otišla pred vežu gdje sam se opraštala s golubom i prilikom mog izlaska iz veže upitala me, na engleskom, je li ptica mrtva. Odgovorila sam joj da nije, ali da će uskoro biti. Vidjela je kad sam ga podignula s praga i shvatila je koliko je sati.

View this post on Instagram

Nije istina da volim samo mačke 😉💚

A post shared by Blogledalo (@blogledalo) on

Sjetila sam se te scene zadnjih dana i još mnogih sličnih kad sam zvala službe da dođu pokupiti leševe mačaka i ptica jer ne samo da nije lijepo i nimalo dostojanstveno prema životinji, nego je i opasno i mogu se proširiti razne zaraze. Prošle su mi te scene mislima kad sam krajičkom oka ili jednim uhom saznala za malog ježa kojeg više nema zbog skupine djece koja su, prema meni, na najboljem putu da postanu grozni ljudi. Da, to je samo jež, golub ili mačka, ali…

To je živo biće nad kojim su se iživljavala djeca koja bi trebala biti nevina, čista i prepuna ljubavi prema svemu lijepom što ih okružuje.

Sjećam se jednog dečka koji je sa mnom išao u prvi razred osnovne škole. Kasnije nije išao više u moju školu, nisam znala točno zašto, samo su nam rekli da je malo problematičan i da su mu se roditelji razveli. Nisam se previše obazirala na to sve dok nisam saznala što je izvjesni radio svojim kućnim ljubimcima.

Njemu je bilo normalno staviti tigricu u škrinju i otvoriti nakon minute-dvije i gledati jadnu papigu kako se smrzava. Ili mu je, pak, bilo zabavno zapaliti krzno svom zecu. Bilo je toga još, jer je, između ostalog, imao roditelje kojima jedna smrznuta tigrica nije bila dovoljan alarm da mu prestanu kupovati kućne ljubimce. I da pitaju nekog stručnog što s njihovim djetetom ne valja. Nakon nekog vremena, životinje su mu postale dosadne, nije se mogao “namiriti” mučeći ih i prešao je na drugu, svoju vrstu. Mučio je cure, tukao mlađe od sebe, jednog dečka je strpao u bolnicu u komu na nekoliko tjedana jer je imao dugu kosu. Siroti dečko se samo našao na krivom mjestu u krivo vrijeme i završio s ozljedama glave. Niti tad dečko iz mog prvog razreda nije prestao.

Svima oko sebe zagorčavao je život sve do prije nekoliko godina kad je, na kraju svega, nadrogiran sjeo za volan i poginuo u nesreći (i ozlijedio još nekoliko njih). Bio je rođen kad i ja, 1988. godine, znači ni tridesetu nije doživio, a od šeste godine života mučio je sve oko sebe.

U ulici u kojoj sam odrasla bilo je nekoliko onih teta koje su imale preko tri mačke u stanu, a hranile su i brinule i za one vanjske. Sjećam se da je jednom jedna od tih gospođa optužila mog srednjeg brata da je objesio neku mačku u parku i iživljavao se nad njom. Nije imala dokaza za to, ali eto, morala je odabrati nekog klinca u susjedstvu pa je izabrala onog “življeg”, susjedovog malog. Majka mi je dobila slom živaca i stala na stranu brata jer je znala da niti on, a niti drugi brat i ja ne bismo živom biću nikako naudili. Nikada nam ništa takvo nije niti bi nam palo na pamet jer smo tako odgojeni. U našim životima životinje su od starta imale bitnu i predivnu ulogu, vodili su nas u zoološki gotovo svaki vikend, gledali smo dokumentarce, čitali knjige i učili o bićima s kojima dijelimo planet. Bez obzira na to kakvi su nam roditelji bili, usadili su nam poštovanje prema živom biću, kućnim ljubimcima i životinjama općenito.

Djeca su jednog ježića iz zabave šutala kao loptu. Uginuo je

Cipelarili su i zatukli ježa do smrti? Pitam se kakvi su to roditelji koji su ih odgojili jer se ne rodiš s idejom da ćeš mučiti i ubijati druge. Vjerojatno o takvima kasnije čitaš kako su bili divni, pozdravljali susjede, ali su eto, odjednom ubili svoju ženu, bacili djecu s balkona ili zaklali vlastite roditelje.

Ana Kolar: Dobar dečko, uvijek je pozdravljao. Ubio je svoje roditelje.

Ne, to nije samo mrtva životinja i izdvojen slučaj ili epizoda u nečijem odrastanju, to je alarm da, prije ili kasnije, slijedi nešto puno gore. S jedne strane hvala ježiću jer je ukazao na problematične, s druge je uginuo bezveze i u mukama jer sustav(i) neće učiniti gotovo ništa.

Empatija je počela iščezavati, probudite se!

Do idućeg puta,

Zagrljaj,

A.

Tekst je preuzet sa Blogledala.

Pročitaj još

Od iste osobe




Najnovije