Lole iz komšilukaNaslovna vijest

Poznajem bulimiju, razvod, imam napade panike i gušenja, mazohizam i drugi grijesi mi nisu strani

Da, to sam ja.

Piše: Jelena Pralica

Foto: Nikki Zalewski / Shutterstock.com

Sve ovo što sam pobrojala je dio moje biografije. Neizbrisiv.

Ne bježim od njega, jer ne možeš pobjeći od nečega što je dio tebe. Bježati možeš, al pobjeći nikad.

A zašto grijesi – pa zato što mi tako volimo da nazivamo sve ovo što sam istakla. Da, istakla, jer pobjeda je kad prvo sebi, pa onda i okolini naglas priznaš da si u nečemu porazio sam sebe.

Imala sam bulimiju. Nisam je ni naslijedila ni stekla, pa da mogu nekog drugog da okrivim, lošiji DNK ili bilo koji drugi životni lanac. Sama sam je sebi servirala i živjela s njom godinama.

Bulimija je, baš kao što sam i ranije pisala, teška riječ od osam slova i u nekim momentima sam, dok smo se hrvale, bila uvjerena da će pobijediti. Da će mi uništiti sve zube, sastrugati želudac, jednjak i grlo. Posiviti kožu do iznemoglosti.

Lična priča: Kako sam zauvijek ispljunula bulimiju

Ali, eto, pobijedila sam ja. Jer sam u jednom momentu odlučila da hoću. Da ne želim da mi ona diktira navike, vrijeme, odlaske i dolaske. Da neću više da se pravdam samoj sebi da je to još samo jedna epizoda nečega tamo nad čim imam kontrolu. Tek kad sam shvatila da sam tu istu kontrolu u potpunosti izgubila, znala sam da moram da je povratim. I jesam.

Razvela sam se i to nije, ni najmanje, nešto što sam željela da bude dio mog lajfstajl CV-ja. Nisam planirala ni priželjkivala da moje dijete bude dijete razvedenih roditelja. Ni ja nisam to i, mada sam više puta razmišljala šta bi i kako bilo da jesam, nekad čak pomislila i da bi bilo bolje da jesam, za svoje dijete to nisam željela.

Foto: Anna81 / Shutterstock.com

I šta? Desilo se baš to. Desilo se to da je od nepunih tri godine dijete rastavljenih roditelja. Nije ni lijepo, ni ugodno, ni zanimljivo. I to što on ima samo tri godine i ništa ne zna nije baš tako. Djeca znaju i prepoznaju toplinu, ušuškanost, prepoznaju kad nešto fali, osjete, gledaju svijet onim svojim pogledom, istovremeno bezbrižnim i tako dubokim.

I šta se desilo? To da učimo da živimo i na taj način. To da sam se susrela sa bezbroj osuda u međuvremenu. I bezbroj načina na koji su mi ljudi pokazali koliko to ne razumiju. Na više nivoa. Od toga da je u dvoje ipak lakše do pitanja šta mi se desilo pa sam postala mekša, samokritičnija, ona koja se lako povuče, koja preućuti, ona kojoj se nešto i ne da. A nije mi se desilo ništa do ponekad nadnaravna odgovornost i svijest da se obaveze mogu dijeliti na one prije i one poslije, nečega.

Desilo se i to da sam prošla kroz ne znam kakve depresije. Od one tokom trudnoće do one nakon porođaja. I da je to nekim ljudima koji su trebali da mi budu podrška i danas način da pokušaju da me umanje, prikazujući to kao neku moju objest kojom sam isisavala i njihovu životnu energiju, valjda. Voljela bih da shvate, jednog dana, kad god on bio, da sve to što će olako ispucati u mene, a onda i u bilo kog drugog, nije stvar volje i da time ne čine ništa dobro. Dobro je kad je ljudima koje voliš dobro, kad želiš da ih shvatiš i želiš da im pomogneš. Možda i ne uspiješ, al želiš.

Desili su se i napadi panike, za koje prvo nisam znala šta mi se dešava. Mislila sam čak da imam alergiju na lipu. I odlučna sam da potvrdim tu svoju teoriju, pa ću da se testiram i ovog juna. Jer imam gušenja i strahove da u nečemu, a često i svemu, neću uspjeti. Da će me stići nešto loše, a ja neću imati rješenje. Da će biti nešto crno, mračno, a ja neću vidjeti svjetlo i put kroz taj tunel.

Da, autodestruktivna sam. Neprestano radim sebi mnogo toga što mi načinje dušu. Imam nemirne ruke i pravim sebi ožiljke po licu i cijelom tijelu. Gdje god nađem nešto što mogu da prokopam, to i radim. Imam puno ožiljaka i nisam srećna zbog njih. To me i boli. Kad poželim da obučem majicu kratkih rukava, kupaći kostim ili mini suknju, znam da svi gledaju u njih. Nije me sramota, al nisam srećna što sam to sama sebi uradila. Al imam nemirne ruke, a neki to zovu i slabi živci.

Foto: Privatna arhiva

Ponekad zastanem i dugo se gledam u ogledalu. Vidim onu djevojku od nekad i ženu kakva sam danas. I čujem mnogo pitanja koja tad postavljam sebi – da li sam nešto trebala drugačije, zašto mnogo toga nisam, vrijedi li lijepiti dijelove sebe?

Onda shvatim da vrijedi, jer, naposlijetku, imaš samo sebe. I sa bulimijom i djetetom razvedenih roditelja i anksioznošću i sa mazohizmom. Jer moraš ponekad  da uništiš sebe, da bi ustala jača i bolja. Da bi bila dovoljno svoja da to kažeš i drugima, a ne da sa svojom tamom živiš sama, duboko u sebi.

Od mojih grijeha se možda ne umire. Nisu ni neka neizlječiva bolest. Možeš, uostalom, dovijeka s njima ruku pod ruku, one su svakako najveći teret samo tebi. Od njih se ne umire za svijet i tuđe oči, tako da te dočeka hladan spomenik, ali možeš da umreš za sebe, negdje u sebi. A to ti ne treba!

Zato ih nosi i van sebe, baš kao što ih nosiš u sebi. Ne štedi druge tako što ćeš im sakriti ono za šta možda vjeruješ da nikoga ne zanima. Možda se i iznenadiš; neko će ti pružiti ruku, ispričati svoju priču, samo te gledati očima punim povjerenja, prećutno ti dati snagu. Samo ne ćuti i ne krivi sebe. Za bilo šta loše što je bilo i prošlo. Bilo je i prošlo.

Zato želim da pišem ovakvu svoju biografiju. Koja je sačinjena od lošeg. Koja nije ona koju ćeš čitati dok tražiš predah od svakodnevnih briga i obaveza, jer nećeš da te još nešto gura prema dolje. A ko još voli takve biografije?!

Možda niko, al one će nam možda pomoći da shvatimo da nismo sami, u bilo čemu. Da uvijek i svagdje ima neko ko te razumije i zna kako ti je. Ko možda ima nemirne ruke baš kao ti. I ko zna da nisi alergičan na cvat lipe. I ko će ti reći da će sve biti  uredu. Možda ne sutra i možda ne za mjesec, pola godine ili njih pet, ali hoće.

Jer već si na dobrom putu. Proljećnom čišćenju duše.  Onom sa svjetlom. Čim si sebi to priznala.

Pročitaj još

Od iste osobe




Najnovije