Praktična Lola

Bila sam bijesna na sebe što sam postala taj odvratni snob

Koliko nas je danas odahnulo što je petak?

Piše: Jelena Despot

Foto: n_defender / Shutterstock.com

Koliko nas je napravilo neke sjajne planove nakon što smo pogledali vremensku prognozu i ustanovili da kiša neće padati? Koliko nas se ove sedmice žalilo na migrenu, i druge bolove, monotoniju, dosadu, bezvolju.

Znate li koliko će ljudi sutra ustati i nikakvu razliku im neće praviti to što je nama osvanula subota? Znate li koliko je onih koji će i prekosutra ustati znajući da moraju na posao. I garantujem vam da će se probuditi manje negativni i bezovljni u ponedjeljak od mene i vas.

Ja sam jedna od onih osoba koja ima sreću da još nikada nije radila vikendom. U svojih osam i kusur godina radnog staža radila sam možda dvije ili tri subote u nekim vanrednim okolnostima. Prekovremeno ostajem onda i kada je to meni potrebno. Kod kuće nikad ne moram da radim, osim ako ne želim. Opet kao i svaki prokleti čovjek pronađem neki razlog za nezadovoljstvo.

Razmažena sam. Previše.

Prošlog vikenda se svi sjećamo. Svi smo prekopali ormare u potrazi za majicama kratkih rukava, izvukli bicikle, osmijehe i entuzijazam. Bila sam pomalo ljuta što smo ostali kod kuće. Gotovo svaki vikend već u ponedjeljak isplaniram, a one proljećne vrlo rijetko provodim u stanu. Kupila samo prvo preskupe farmerke, koje su mi s obzirom na broj onih koje imam bile potrebNE kao treća noga, a da imam i četvrtu opet mi farmerki ne bi falilo. Kupila sam preskupi telefon. Trebao mi novi je telefon. Konkretno taj i nije baš. No, mogla sam da kupim. Kupila sam. Novac mi ionako ništa ne znači. Ne lagerim, ne štedim i ne mislim o crnim danima. Ne prizivam “ne daj Bože”.

Foto: LuckyN / Shutterstock.com

Kao i obično kad kupiš novi telefon, automatski ti fale i neke druge stvari, pa eto tako navratismo po masku, foliju i sve ono što će moju novu “bebicu” zaštititi od toga da se “ogrebe”. S obzirom da mrzim tržne centre u kojima je uvijek vruće, zagušljivo i gužva, odlučila sam da sačekam u autu da on to obavi ze mene. Bilo mi je svejedno. Nervozno sam čačkala po drugom telefonu, pitala sam se zašto mu treba toliko i zna li on koliko mi je pobogu vruće.

U tom trenutku se niotkuda pojavila žena srednjih godina noseći crnu pregaču sa logom tržnog centra ispred kojeg je “moja visost” u autu čekala. Prišla je autu kako bi pokupila poveću količinu smeća koju je tu neko ostavio. Mirno i staloženo kao vojnik na zadatku, kao da joj je potpuno svejedno što je bila nedjelja i što se svi drugi danas odmaraju i uživaju u suncu. Uredne kose zavezane u rep i sa spokojnim izrazom na licu, bila je živi podsjetnik na moju bahatost i nezahvalnost.

U njoj sam na trenutak vidjela moju majku koja je bez pogovora išla i u prvu i drugu smjenu, a ponekad i obje kada zatreba, kako bih ja imala sve ono što imaju djeca koja imaju i majku i oca. Kao da je ona bila kriva za to što oca nemamo. Sjetila sam se svih onih nedjelja kada je radila i svih onih noći kada je dolazila kući kada mi zaspimo.

Bila sam ljuta na sebe što sam dozvolila sebi da to zaboravim. Što sam umislila sebi da sam ja neko “više” biće kojem, eto, po logici stvari pripadaju slobodni vikendi. I najviše sam bila ljuta što nisam umjela da ih cijenim. Što sam se bezvoljno razvlačila po kući razmišljajući šta da radim tog dana i kako život nije fer te na plus 25 moram da budem u gradu, dok je toliko sjajnih mjesta u prirodi koja me čekaju. Željela sam sebi da udarim najjači šamar što sam zaboravila koliko je onih ljudi koji su presrećni da imaju bilo kakav posao, telefon i koji su možda sinoć oprali one jedne farmerke koje imaju kako bi im se jutros osušile za posao.

Bila sam ljuta što sam zaboravila šta je sve neko morao da žrtvuje da bih ja danas mogla da se prenemažem u tom automobilu. Što sam željela kafu baš iz određene kafeterije i neki fini prirodni cijeđeni sok. Bila sam bijesna na sebe što sam postala taj odvratni snob sa kojima sam se cijelog života sprdala.

Foto: Olga Pink / Shutterstock.com

Nije problem u svemu onome što u trenutku imamo, već što vrlo brzo zaboravimo da cijenimo to što imamo i uvijek prokleto želimo više. Što smo nezadovoljni, bahati i bezobrazni. Što smo neskromni. I što mislimo da smo tako silno bolji od drugih, a ustvari smo svi ljudi.

Problem je što tog jutra nisam umjela da cijenim što sam se probudila živa i zdrava i što su svi koje najviše volim bili dobro. Problem je što sam mislila da će me usrećiti taj vražiji telefon, a nije, jer moju dušu ne mogu da usreće ni “leviske” niti preskupi telefon. Problem je što sam zaboravila ko sam. Što sam pomislila da sam djevojka koja pije preskupi “latte” iz kartonske čaše i gorki sok od četiri marke.

Problem je što sam zaboravila sve ono što sam ja nekada bila da bih danas došla do mjesta na kojem bahato sjedim i žalim se što je sunce previše ugrijalo i što sam pogriješila pri izboru patika. Naljutilo me što sam zaboravila da postoje ljudi koji imaju jedne ili nijedne patike. Naljutila me sva ta bahatost kojoj sam dozvolila da se prilijepi uz moju ličnost, jer ja nisam ta. Neskromna i nezahvalna.

I shvatila sam da je vikend bio bolji nego što sam mogla zamisliti, jer me naučio jednu sjajnu lekciju. Podsjetio me kuda treba da idem. Do nekog novog puta kada ću sigurno zalutati u nadi da ću opet umjeti da se vratim.

A, vi kako ste?

Pročitaj još

Od iste osobe




Najnovije