Naslovna vijestRadoznala Lola

Niko ne govori ženama šta će im se desiti u 40-ima

Voljela bih da mi je neko rekao da ću provesti toliko veremena na pločicama u kupatilu. Izabrala bih one ljepše.

Prevela: Nataša Bursać

Izvor: Aileen Weintraub - huffpost.com

Foto: Africa Studio / Shutterstock.com

Simptomi su isprva bili suptilni: insomnija, ubrzan rad srca, nedostatak koncetracije. Ali nakon nekoliko mjeseci nije više bilo sumnje. Jer su uskoro nastupili i napadi panike, plač i onaj zaboravljeni emotivni ispad srednjovječnih žena – bijes. Odmah nakon mog 40. rođendana, menstruacija mi je trajala punih 10 dana.

Pokušavajući da shvatim ove promjene, uporno sam se vraćala na uspomenu iz djetinjstva.

Sjedila sam na čupavom narandžastom tepihu u dnevnoj sobi. Imala sam osam godina. Moja se porodica okupila oko TV-a da gledamo seriju “Svi u porodici” (All in the family). Arči Banker (Archie Bunker) je vikao na svoju suprugu Idit (Edith) da požuri i prođe kroz “promjenu”. Moji su se roditelji smješkali svjesni toga koliko se borim da upratim radnju.

To je ujedino sva moja edukacija o menopauzi. Ali Idit je izgledala kao da ima 50 i, koliko sam mogla shvatiti, imala sam još deceniju prije nego što sam se morala podvrgnuti toj “promjeni”.

Kontaktirala sam svoju ginekologinju, te sam joj nakon toga ubrzano pokušala objasniti tu anomaliju, ujedino je ubjeđujući da sam čudo prirode. Ali, medicinska sestra me prekinula i upoznala sa novim terminom – perimenopauza.

Foto: Giphy.com

To je bio trenutak kada sam naučila da prije menopauze, postoji odvojeni, ali ipak nekako povezan, pakao koji se zove perimenopauza. Kako navodi medicinska sestra, time je označen početak gubitka estrogena u mom tijelu – i “uzgred budi rečeno, može trajati godinama“. Ovaj je drugi dio rekla kao da me poziva u poseban klub u koji se ulazi samo sa pozivnicom.

Ali, uspjela sam pročitati između redova, i ono što mi zaista govori je: “Ovo je period kada i tijelo i um polako počinju da te izdaju.”

Pozvala sam drugarice da raspravimo o tome i donijela im loše vijesti.

“Da li si ti znala za ovo?”, zahtijevala sam odgovor, pitajući se da li su svi krili ovu tajnu od mene. Naišla sam na tišinu. Sve smo bile prevarene. Niko nam nije rekao.

Kada sam bila trudna, sve su me žene bombardovale savjetima. Možda jer je to bilo radosno razdoblje i ljudi vole da ih dijele, a ovog je puta drugačije. Ovo je zapravo tamna strana toga kada si žena.

Počela sam da istražujem fraze kao što su “seks u 40-ima”, “iznervirana na sve non-stop” i “bol u grudima – da li umirem?”. I kada mi to nije obezbijedilo željene rezultate, počela sma redovno da zakazujem termine kod neurologa te sam počela da proučavam dejstva ljekovitih ulja, vitamina i bilja, pa sam postala ovisna o “ženskom” čaju – hibiskus, jagorčevina, čičak i bilo šta što podsjeća na prelijepe cvjetove u cvatu.

Pet godina kasnije, sa svojih 44, imam sina koji je u 20-ima, te oboje trenutno kuburimo sa hormonima, dok je moj suprug duboko u krizi srednjih godina, i razmišlja o tome da napusti posao i da negdje preseli.

Počela sam da zaključavam spavaću sobu i taj je naizgled seizmički preokret uvrijedio ostatak porodice, ali sam na taj način stvorila mali prostor za sebe gdje mogu da razmišljam, i dišem, kao i da čitam nekoliko sati svako veče, te se na taj način dodatno pripremim za ono što me čekalo u nekom narednom periodu: želja za tišinom, osjetljivost na mirise...

I onda, kada sam napokon počela da uživam u toj željenoj autonomiji, zalomilo se.

Kada mi je izostala jedna menstruacija, negirala sam tu mogućnost, ali kada je procijenjeni datum za dolazak druge prošao isto, počela sam da provjeravam grudi – da li su osjetljive na dodir – i pratim da li mi se stomak naduvao. Onda bih poslije posmartala svoj goli odraz u ogledalu ne bih li uočila neke promjene. Da li sam blistala?

Definitivno nisam zablistala.

Foto: seamind224 – Shutterstock.com

Google nije pomagao. Kao da su se Bog, Univerzum i neka druga moć urotili protiv svih srednjovječnih žena, da ih izlude, jer se ispostavilo da su simptomi trudnoće gotovo isti kao oni perinomenopauze: kilaža, bol u grudima… sve sam ih imala.

Moj je muž farbao ogradu kada sam mu pristupila sa viješću jedno jutro. Čekala sam nedeljama, ali je moja anksioznost, koja uvijek vreba ispod površine, postala nepodnošljiva zvijer. “Možda sam trudna”, promrmljala sam.

Četka se zaustavila na pola poteza.

Mogla sam vidjeti njegove neizgovorene misli kako lebde kao polen kroz topli proljećni vazduh.

“Pa, skontaćemo nešto”, rekao je prije nego je opet umočio četku.

Moja me je prva trudnoća prikovala za krevet punih pet mjeseci, sa sve znakom za upozorenje “visok rizik”, zalijepljenim za moju osjetljivu matericu. Pored, dakle, opasnih po život (i moj i bebin) komplikacija, imala sam i pred i post depresiju koja je trajala dugo.

Sada, sa mišlju o drugoj trudnoći, i to u 45. godini, šanse su bile protiv mene. A da ne spominjem samu logistiku.

Dva dana kasnije, kada nisam mogla da odgodim neizbježno – sjela sam na pod kupatila rano ujutru, žmirkajući u pravcu testa za trudnoću, dok je ostatak kuće bio pod potpunom tišinom. Ruke mi se tresu. Stisnula sam zube. Čekam zadate tri minute.

Dok sat otkucava, pitam se da li mogu da savladm i najmanju želju da se brinem o novorođenčetu. Imam noćne valunge i panično hodam po sobi skidajući komade odjeće, psujući klimu. Sama pomisao na to da se budim tokom trudnoće… Pritom uzimam ne jednu, nego dvije vrste tableta za koje su mi rekli da ako pak samo razmišljam o tome da imam djecu, da ih isključim.

Foto: Anastasia Lembrik – Shutterstock.com

Rezultati su gotovi.

Nisam trudna.

Brišem suze.

Voljela bih da mi je neko rekao da ću provesti toliko veremena na pločicama u kupatilu. Izabrala bih one ljepše.

Sjedila sam tu još nekoliko minuta te sam dopuzala do kante za smeće. Zakopala sam test, dok me težina u srcu uhvatila nespremnu. Mogla sam probuditi supruga, ali on nikada ne bi shvatio šta znači biti u 45. na rubu druge trudnoće. Nikada ne bi mogao da razumije implikacije toga šta bi značilo biti trudna u ovim godinama, ili pak gotovo izgubiti tu opciju ponovne trudnoće.

Ta mogućnost dobijanja drugog dijeteta za koju nisam bila sigurna ni da je želim nestala je u dnu kante prekrivena papirnim maramicama. Prije komplikacija tokom moje prve trudnoće planirala sam imati puno djece.

Iskopala sam test iz kante i prislonila uz srce kao da je zapravo embrion, razmišjajući o tome kako sam – kao i većina žena u 40-ima, vodeći računa i o djeci i o roditeljima – dio sendvič generacije. Ali, ko brine o nama dok mi savladavamo ovu novu teritoriju? Ko je tu da nam kaže da je sasvim normalno to što smo tek na pola puta do posla shvatili da smo zaboravili staviti kontaktna sočiva?

I ko će nas odlijepiti sa pločica kada se slomimo?

Uhvatila sam se za kadu i podigla. Prilazeći ogledalu vidjela sam svoj zaobljeni stomak, svoj suncem oštećen dekolte, tricepse koji nisu više tako zategnuti.

Davno sam prestala da brinem o tome šta će neko reći. Ljepša sam i imam više samopouzdanja nego ikad u životu, dok sam s druge strane svijetu gotovo nevidljiva.

Perimenopauza je kao priprema za fakultetsku diplomu. Treba da doneseš toliko odluka, imaš toliko opcija, samo što sada nemaš mladost kao izgovor za greške.

Čujem loptu kako udara u zid. Odvraća me od mojih misli, i ponovno bacam test. Vežem vreću da moj tinejdžer slučajno ne naleti na njega. Otvaram ormarić sa lijekovima i uzimam ulje lavande. Stavljam kapljice na pulsne tačke. To navodno pomaže. 

Pročitaj još

Od iste osobe




Najnovije