Naslovna vijestPraktična Lola

Tri plakata izvan dostojanstva

Ako dućan radi do 9 trudim se ne ući zadnjih 15 minuta prije zatvaranja jer nekako držim do radnog vremena ljudi koji tamo rade, odnosno do njihovog slobodnog vremena.

Piše: Ana Kolar

Blogledalo

Foto: Unsplash.com

Zbilja su rijetke situacije kad baš MORAM kupiti to nešto da bih prekršila svoje pravilo. Večeras nije bila jedna od tih rijetkih iznimaka, došla sam u dućan 45 minuta prije zatvaranja, jer mi je bilo usput nakon posla. Dućan mi je preko puta stana, a ujutro mi trebaju neke namirnice za doručak jer opet jurim na trening/posao odmah nakon doručka.

Ulazim u dućan i prolazim pored tri plakata od kojih me svaki put prođe jeza. Tri plakata na kojima piše da, uz rad u njihovom dućanu, studenti i umirovljenici imaju mogućnost odlaska na more. Jer imaju veći budžet radeći uz studij ili penziju. Sjećam se da sam sličan plakat za “umirovljenike” na istom mjestu vidjela prije neka dva mjeseca, taman smo dragi i ja ulazili po neke stvari kad sam zastala i pitala na glas: “KAJ JE OVO?!”

On me pogledao u šoku i pitao da kako ja za to ne znam, kad radim na radiju i u medijima, da je to stara vijest. Odgovorila sam mu da nije da nisam čula za to da umirovljenici mogu raditi pola radnog vremena ne bi li si “popravili” penziju, ali tek kad sam vidjela plakat na kojem je otvoren poziv penzionerima da preostalo vrijeme života troše kao ispomoć u dućanu, tek onda mi je sve postalo stvarno. Do tog trenutka to mi je samo bila neka tamo vijest iz medija, a nikako stvarnost koju živimo.

Unsplash.com

Do sinoć sam mislila da me ta ista informacija ne može dodatno potresti sve dok nisam svjedočila nedostojanstvenoj starosti u sklopu trgovačkog lanca odnosno kapitalizma. Ulazim jučer navečer, četrdesetak minuta prije zatvaranja, okrećem očima na ta tri plakata i poziva studentima i penzićima i nastavljam dalje prema voću i povrću gdje nalijećem na starijeg gospodina od kojih sedamdeset (ako ne i više) u službenoj majici s logom lanca, evidentno nov i neorijentiran jer nije tamo bio puno puta. Sigurno sam u tom istom dućanu u zadnje tri godine koliko sam tu u kvartu u tom istom dućanu bila sto puta više od tog starijeg gospodina.

Šok jedan. Umirovljenici su stvarno zaposleni tamo, na pola radnog vremena, sad je skoro deset navečer, a moj deda gotovo iste dobi sprema se za počinak gledajući neku utakmicu ili neki dokumentarac.

Uzela sam što sam trebala i produljila dalje. Dala sam si vremena izgubiti se među mozzarellama i jogurtima jer nekako me opušta špeceraj kad nema gotovo nikoga u dućanu. Odlazim dalje na meso, naručujem 30 deka nečega i dok čekam čujem iza sebe škripu kotača kolica odnosno police.

Šok dva. Onaj isti penzioner od prije tri minute jedva, ne pretjerujem, JEDVA gura kolica na kojima su, koliko sam uspjela vidjeti, barem desetak vreća krumpira (po pet kila), barem desetak vreća mrkve i ne sjećam se što je bilo na trećoj polici.

Nisam htjela buljiti, ali privuklo mi je pažnju jer taj gospodin i bez tog tereta koji je gurao teže hoda, primijetila sam to čim sam ga ugledala. Godine su mu na leđima, pitaj Boga kakve su ga još sve nedaće snašle u sedam desetljeća života, i on sad gura teret po dućanu da bi imao bolju penziju.

Osjetila sam kako mi se oči pune suzama. Red tužnih i red ljutih, bijesnih suza. Pogledala sam prema gospođi koja je radila na pultu s mesom, shvatila je sve iz mog pogleda i uputila mi gotovo isti. U dućanu je tad bilo još zaposlenih, svi su bili mlađi od tog gospodina, ali svi su imali svog posla i ne krivim ih, nije ni njima lako pred zatvaranje i samo žele konačno doći kući svojim obiteljima. I tako su sutra u sedam ujutro opet na istom mjestu.

Vjerujem da im ne zamjera niti gospodin koji se zbilja trudi(o) jer njemu je ovo nekakva slamka spasa, dodatnih dvije ili tri tisuće kuna na ionako mršavi kućni budžet. Sigurna sam da ne radi tamo, polupotrgan i star, iz dosade i zato jer mu ne treba.

Tko zna što ga i čeka li ga uopće itko kod kuće. Tko zna kad će stići doma nakon što napusti dućan negdje oko 22:30. Tko zna kako će sutra ustati iz kreveta nakon napornog radnog dana. Da, to je samo pola radnog vremena, ali taj gospodin je vrlo vjerojatno barem četrdeset godina radio puno radno vrijeme i sad, kad bi trebao dostojanstveno čekati kraj, ispunjavati si neke snove i želje, odmarati i uživati, on gura vrećetine krumpira po supermarketu. I to za nekih 300-400 eura mjesečno.

Možda je problem u meni, ali sve u toj slici je krivo. Jako krivo. Nisam izdržala, nisam kupila sve što sam planirala, odjurila sam prema blagajni, platila i otišla doma isplakati dušu. Moji deda i baka su njegove dobi. Radili su kao manijaci čitavog života, a sad, bolesni i stari, spajaju kraj s krajem. I frendovi i poznanici imaju takve slučajeve kod kuće. A očito je, s plakata, da su svjesni da te penzije koje su teškom mukom zaradili danas ne služe ničemu i da im nisu dovoljne niti za osnovno. Da ih se vabi nečime što bi trebalo biti normalno, a ne luksuz. Odlazak na NAŠE more, a ne neko drugo, jer ne živimo tisućama kilometara udaljeni od mora.

Još bih nekako “preživjela” sinoćnju scenu da par sati ranije nisam sudjelovala u ragovoru u kojem su se, opet i po ne znam koji puta, spominjale selidbe u Irsku i druge države ne bi li se zaradilo za osnovno, a to je dostojanstven život.

Ono sinoć je samo kap u moru nedostojanstvenog. I boli, baš jako. Zaslužili su bolje. Zaslužili smo bolje.

Do idućeg puta,

Zagrljaj,

A.

 

P.S. Tekst je preuzet s Blogledala.

Pročitaj još

Od iste osobe




Najnovije