Pospremi ormar u svojoj glavi
Eto, stiglo je proljeće, sunce mi je zavirilo u kuću (kroz ne baš čiste prozore) i samo meni znanim jezikom šapnulo: ” Vrijemee jee!”
Piše: Aida Jukić
Foto: jirakit suparatanameta / Shutterstock.com
Ma znam ja da je vrijeme, odavno ja to znam…Vrijeme za proljetno čišćenje! Ali odakle početi?
Spremanje ormara mi je uvijek bilo bolna tačka, pola toga bi trebalo pobacati… jer ne nosim, staro je, maleno, ofucano, demode… ima milion razloga.
Ali ja čuvam uporno i godinama: svoju košulju i suknju koju sam nosila na maturi, poderanu majicu na kojoj mi je neko drag nešto nacrtao, pa svoj bijeli hemičarski mantil, star 35 godina, koji bi se danas slobodno mogao nazvati žutim. Na njemu izblijedjelim slovima piše “Mućkaroši 1986.” I sva moja školska raja se potpisala. E to se vala ne baca !!! Nikad.
Pa tu su i moje čipkane rukavice koje sam nosila na svadbi, kućna haljina tj. ogrtač u kojem sam svoju, tek rođenu Anju, iznijela iz bolnice. Čuvam ja još neke stvari, kao što je tatina košulja koju sam prekrajala davne 1981, praveći joj rusku kragnu. I tatin stari kašmirski šal. Pa moja ciganska suknja, mislim da sam nju nosila kad sam se prvi put poljubila, pod nekim platanama kojih više nema…
Ma, ima u tim mračnim kutovima ormara još mnogo, mnogo toga, ali ako počnem da nabrajam reći ćete da sam poludjela. Pun ormar uspomena!
A tek kad pomislim o pretincu maminih stvari koji čak ni nakon pet godina ne smijem otvoriti bez poplave suza… Eeeeh…
I tako, eto, sjedim ja pored ormara i gledamo se. On mene, ja njega.
Ladice ne smijem ni otvoriti, unutra već napamet znam šta ima… nekih starih daljinskih upravljača, rasparenih čarapa, jedan prepolovljeni magnet za frižider za koji se uporno nadam da ću ga nekad zalijepiti, i nešto, hmm, ono za ono. Vrag će ga znati. I neke značke, jedna školjka i puna kesica klikera… kuglice smo ih zvali. Prelijevaju se u duginim bojama. Opet uspomene. Ne mogu da bacam dio sebe, šta će mi ostati?!
Jbg, ja dođem kao oni sakupljači koje sam gledala na televiziji. Dobro, oni sakupljaju prazne konzerve, tetarpake i slično. Dotle još nisam došla. Recimo da sam ja – Sakupljač uspomena!
I tako sam na kraju odlučila ovo: Napraviću najprije čistku u svojoj glavi, veliko proljetno spremanje! Otvoriti prozore očiju, pustiti unutra sunce i ptice, provjetriti, prozračiti, teške misli zamijeniti lakima, unijeti pozitivne emocije, očistiti moždane vijuge od svih stereotipa, usađenih programa, stega i obaveza. Nasmijati se, svezati kosu svojom starom izviđačkom maramom i ići da berem ljubičice.
Za početak.
