Lole iz komšilukaNaslovna vijest

Borba protiv nasilja ugrožava tradicionalnu obitelj, spasimo tradiciju!

„Zašto ne ostaviš prošlost tamo gdje je?“, pitao me neki dan. Automatski sam se obranila i rekla da jesam, da sam ostavila prošlost tamo gdje je, u prošlosti.

Piše: Ana Kolar

Blogledalo

Foto: Privatna arhiva

Ako i nisam, da radim na tome. Nisam mislila da ga lažem ili da samu sebe lažem, ali vrlo brzo se pokazalo da je tako. Prošlost nije ostala tamo gdje je/bi trebala ostati.

Svega nekoliko sati kasnije sjedila sam na terasi doma jednog bračnog para, onakvog para o kakvima sanjaš da ćeš jednog dana i ti biti dijelom. Da ćeš imati obitelj nalik njihovoj, mirnu, lijepu, skladnu, punu ljubavi i poštovanja. Sjedili smo jer nas je okupio posao i zbog teme posla (moja) prošlost je ponovno postala dio (moje) sadašnjosti.

Razgovarali smo o nekim događajima i stvarima koje smo proživjeli u svojim obiteljima, pa sam tako rekla da baš to što sam doživjela kao vrlo mala i jest razlog zašto se bavim svime čime se bavim.

Mrtva hladna ispalila sam: „Moj je otac mlatio moju mamu.“

Nakon par sekundi neugodne tišine nastavili smo dalje razgovor, naravno, na tu temu. Objasnila sam da je meni za vrijeme odrastanja to bila, maltene, svakodnevica. I meni i mojoj braći. Da smo se nagledali policijskih stanica, centara za socijalnu skrb, čekaonica u bolnicama, krvi u kupaonici, naslušali se vike i udaraca. Rekla sam, i mislila sam to, da je meni tada to bilo „normalno“.

Govorio je sebi, stolu, mojoj braći da neće nikad više, cvilio je kao neka životinja pred klanje.

Nakon što sam izgovorila tu riječ, počela sam se opravdavati jer nisam mislila da je to normalno niti sam to mislila za vrijeme kad se događalo, ali da nismo, moja braća i ja, imali drugo na izbor. Rođeni smo u takvoj obitelji i nasilje smo proživljavali dugi niz godina.

Žena s kojom sam o tome razgovarala iskoristila je, ipak, drugu riječ za to što sam proživjela i kako se s time nosim danas, nakon gotovo dvadeset godina.

„Hrabro.“

Nisam htjela da nekome bude neugodno niti ispasti žrtva, više mi je u interesu bilo da pokažem odakle potječem i objasnim zašto radim to što radim. Da se ne ponovi. Niti meni niti ikome drugome. Da nikad više ne čujem vrisku susjede dok joj muž razbija glavom pločice u hodniku, da nikad više ne pročitam o muževima koji su izmlatili na mrtvo vlastite žene i djecu, da se takve stvari ne događaju nigdje, nikada i nikome više.

Foto: Privatna arhiva

Opet je prošlo svega par sati, ali moje želje ostale su samo to, želje. U međuvremenu je premlaćeno, silovano i ubijeno pitaj boga koliko žena i djevojčica diljem svijeta, a kao da to nije dovoljno, po ne znam koji put se održao nekakav skup (kongres, konferencija, ime je nebitno) na kojem se opet, po ne znam koji put, okupljaju moćnici koji zagovaraju nazadne ideje kako bi opravdali svoju poziciju u društvu.

Izjavljeno je da je „borba protiv nasilja nad ženama prijetnja za tradicionalnu obitelj“. Ne znam je li istina ili nije, ali žalosno je što me ne bi čudilo da je, jer više me ništa ne čudi kad se radi o nekima.

Mogla bih sad pitati što je to „tradicionalna obitelj“. Je li to obitelj u kojoj se tolerira nasilje? Ako i jest, zašto bismo to htjeli sačuvati? Kome je u interesu da se žene premlaćuju i siluju? Je li moja obitelj onda bila tradicionalna i gledam li ja na nju krivo? Trebam li biti sretna jer sam ne jednom vidjela krv i masnice u svojoj kući, a da nisu nastale od padanja s bicikla ili igranja nogometa na školskom igralištu?

Samo su neka od pitanja koja mi se roje glavom otkako sam vidjela tu izjavu, nakon što su prosvjedovali protiv Istanbulske konvencije, nakon što i ovog proljeća mole 40 dana pred bolnicama ne bi li spriječili žene da abortiraju, a odavno smo legalizirali razvod, ukinuli ugovorene brakove, evoluirali…

Sve gori od korizme – a da se odreknete slijeganja ramenima na nasilje?

Svatko, a previše nas je, tko je na bilo koji način doživio nasilje zna da to nije normalno, i da tome treba stati na kraj.

Kažu da djeca koja dožive tako nešto u svojoj primarnoj obitelji najčešće budu oštećena i da će lako moguće iste obrasce ponavljati i za svog života. Srećom, nas smo troje izrasli u ljude koji nemaju potrebu iskaljivati se na drugima, a za svoju braću dajem obje ruke u vatru da nikad u životu nikome ne bi učinili nažao.

Neki, nažalost, nisu bili te sreće i zbilja vjeruju da je nasilje jedini način, jer ne znaju drugačije, a moćnici koji te ideje podupiru dolaze kao ulje na vatru. I to je ono što je strašno i zabrinjavajuće. Poruke koje tako šalju ljudima koji se nisu imali kako ili nisu imali kada razviti u kvalitetne ljude, jer nisu sami birali svoju primarnu obitelj, na taj način samo dodatno oštećuju, a problem nasilja u obitelji dobiva samo još čvršće i dublje korijene.

I kao da nije dovoljno da se treba boriti protiv nasilnika, energiju treba nekako uložiti i u te koji nasilnike štite i podupiru. U moćnike koji idu na kongrese, vraćaju neke zastarjele patrijarhalne obrasce, idu niz dlaku primitivnom dijelu društva. U očeve koji svoje kćeri ne brane i ostavljaju im zatvorena vrata obiteljskog doma kad im se obrate za pomoć, a majke nemaju pravo glasa jer se zna tko je glava obitelji.

Previše puta sam čula baš to, da su tradicionalno odgojeni i da su im zalupili vratima jer to više nije njihov problem, kao: „Sad si se udala, više nisi naša briga nego njegova.“

Ista stvar kao i Murganićkino: „Tako vam je to u braku.“

Kao da suprugovi ili partnerovi šamari i udarci nisu dovoljni, udari ju još i s drugih strana i adresa, da bude sigurna da se nema kome obratiti i da se pomiri sa svojom tradicionalnom sudbinom.

Stvarno, a da prošlost ostavimo tamo gdje joj je mjesto?

 

Do idućeg puta,

Zagrljaj,

A.

Pročitaj još

Od iste osobe




Najnovije