Lole iz komšilukaNaslovna vijest

Mama (i kad objesi psa) je zakon

U Kini jedu pse, kod nas ih samo objese.

Piše: Jelena Pralica

Foto: 4 PM production / Shutterstock.com

Dešava se to, reći će vam, mnogo češće nego što mislite i mnogo gore od onoga što ste vidjeli prije neki dan. Ono na snimku na kojem žena stavlja psu povodac i vezuje ga za ogradu, što jedan reče, malo nepravilno, gdje je kasnije pronađen mrtav.

Vješanje.

Ovo pojašnjenje bi, valjda, trebalo da nam po ko zna koji put zamagli vid, pored zdravih očiju, da nam se dešavaju svakakvna i nebrojena sranja, ali da o njima ili ne znamo ili nedovoljno znamo. Samim tim nam je, valjda, lakše i bolje živjeti ovdje, jer sve što ne znaš ne tišti te, pa otprilike dođe da se i na ono što znaš samo treba počešati po dupetu i nastaviti kao da se ništa nije desilo.

Jedan pas, manje-više. Jedno ubistvo, manje-više.

Kad sam bila mala, a nema veze što je to bilo davno, učili su nas da nije u redu ubijati. Nijedno živo biće! Mrav je u našoj kući bio zaštićena vrsta, da ne govorim kako su prolazile neke krupnije zvijerke. Spasavali smo laste koje su se ranije vratile pa ih oborio snijeg, svaku ubogu mačku i psa smo dovlačili roditeljima koji su u jednom momentu odustali od objašnjavanja da im u stanu možda nije mjesto, ali smo im uvijek nastojali pronaći bolji dom, nikad nisu završili izbačeni na ulici, prepušteni ljudskom đonu. I oružju. I kanapu.

Prije nekoliko godina, kao mlada majka polugodišnje bebe, bila sam kod istih tih roditelja, koji, slučajno, žive u istom mjestu iz kojeg su potekli oni nedavni gnusni snimak i fotografije. Rano ljeto, vrijeme kakvo zna biti u to doba godine, zora je već sjajna, dan se budi i život kreće, prosto ti milina što si živ, iako spavaš. Nema veze što se napolju već čuju prvi zvuci iz stanova, što se neki ljudi polako spremaju da izađu napolje, a što dobra većina njih spava. Iz sna te prene pucanj, iz lovačkog naoružanja, a potom i jauk pasa i skika. Problem pasa lutalica je riješen na taj način da je lovcima dozvoljeno da zađu po naseljima i upucaju ih. Nastranu to što su ih onako krvave ostavili tu gdje su ih i ubili, jer njihovo je bilo samo da ih ubiju, pa da čim izađeš napolje to bude prvi prizor na koji ćeš naići. Krvav pas, s pola raznesenog tijela. Ne lažem, doživjela sam.

Kao čovjek sam bila preneražena, a kao roditelj srećna samo zbog toga što mi dijete u tom momentu, sa svojih nekoliko mjeseci, nema pojma šta se dešava oko njega. Iako sam cijeli taj dan nastojala pobjeći od tog šoka, ne toliko zbog sebe što ne umijem da se nosim sa šokovima, već zbog djeteta kome sam trebala smirena i pribrana.

Jer, mame su zakon za djecu. Jer dijete ne zna da nekad nešto što mama radi i nije dobro. Al za njega je mama zakon, i žargonski i svakako.

Foto: icedmocha / Shutterstock.com

Al mama ne može da bude iznad zakona. Onog kojim je propisano šta je i kako u redu. Ustavni ili Božiji, kako god ga nazivali, zakon je mama svakog civilizovanog društva i civilizovanog postupanja. Nije mama zakon. Nije, ako znamo za mame koje su iz straha da će im neko ubiti dijete ubijale tuđu djecu. Ako znamo da mama ne može da rasuđuje. Ako ima mentalne probleme koji vode ka tome. Ona je i dalje mama, ali ono što radi ne može biti zakon.

Jer njeno će dijete odrastati gledajući šta i kako radi mama. Zato, mama je mama, ljudsko biće u svoj svojoj uzvišenosti i pokvarenosti, a zakon je tu da spriječi mame da uzimaju pravdu u svoje ruke.

I nemojte me ubjeđivati kako to neće uticati na dijete. Kako je moguće da letimo u svemir, a i dalje vjerujemo da naši postupci ne utiču na druge. Naročito kad govorimo o autoritetima i naročito kad govorimo o djeci, koja su kao sunđer, kao plastelin. I manite me one kako su djeca jača nego što mi mislimo – niko nije dovoljno jak da svjedoči ubistvu i nastavi kao da se ništa nije desilo, naročito ne djeca koja tek treba da formiraju svjetonazore.

“Rešenje za situacije sa agresivnim psima je pozivanje komunalne policije pred detetom i čak sklanjanje dece kada oni dođu, a nikako ovakav čin. Ništa slično nije dobro raditi pred detetom, a kao sigurna posledica je smanjenje empatije i prihvatanje takvog ponašanja kao normalnog. Naprimer, deca alkoholičara i nasilnika lakše ulaze i ostaju u braku sa poročunim partnerima, jer su već ‘oguglali’, dok ostali znaju da ne mora tako i beže glavom bez obzira. Već na tom nivou nije dobro za dete, a ne smem ni da mislim šta sve dete viđa uz takvu majku”, za Lolu navodi Snežana Golić, pedagod u Razvojnom centru za decu i odrasle “Faktor” u Novom Sadu.

Pored ljudi koji otvoreno osuđuju, čitam i komentare onih koji kažu da je samo branila svoje dijete i da smo je neopravdano nabili na stub srama. Zatečena sam i uplašena time da ljudi ne vide koliko je ovo opasno. Ne samo jer mi je teško povjerovati da je pas koji je na onom snimku totalno pokoran i dozvoljava da mu rade šta hoće neka agresivna zvijer koju je trebalo onako ubiti. Možda griješim, a negdje se i nadam da griješim, jer i dalje pokušavam pronaći opravdanje za taj postupak. Ali mi ne ide.

Foto: icedmocha / Shutterstock.com

Trebam li spominjati kako su se u cijeloj ovoj priči, u međuvremenu, niko ne drznu da pozove na odgovornost nadležne, iste one kojima je bilo u redu da pošalju lovce da u rano jutro u gusto naseljenom dijelu grada pošalju lovce da na sav glas ubijaju živa bića, i koji sad bez imalo stida i bojazni govore kako nemaju kapacitete ni finansijske mogućnosti da se bave evidentnim problemima u svojoj zajednici, a tu su da bi se njima bavili, već i onako šeretski navode da se sami pozabavimo svojim slučajem tako da se ugledamo na svoje stare i kako su oni to rješavali. Neko čiji je um pomućen to shvati bukvalno, pa smo došli do toga da svako sebi danas da za pravo da, eto, i ubije.

Ako je u pitanju mama, a mama je zakon, logično je da dijete to što mama radi prihvati kao normalno. E tu je esencija problema, al to je nama prosječnima, očito, teško pojmiti.

Tu su se zatim upetljali i komentari kako je eto nama nekima važnija kuja od djeteta, kako bi svaki normalan roditelj zaštitio svoje dijete (s čim se apsolutno slažem, ali to ne znači da je sve što urade i normalno), kako je došlo vrijeme da pse štitimo od djece, pa ustvari treba da pelcujemo djecu jer šta ćemo kad ujedu psa, pitaju šta se tu snebivamo k’o da pred našim djetetom niko nikad nije zaklao pile ili svinju a čuđenju nema kraj kad kažemo da nije i da i neće, kako smo svakako otišli do đavola jer od 100 žena samo njih pet nije imalo abortus, kako nas je sve manje jer je ženama danas problem da rađaju a odgoj djeteta prevelika obaveza, kako imamo razumijevanja za razne pedere, parade, izbjeglice, jedemo samo neke bobice i vjerujemo da je sve to što radimo baš super. Čak smo svojim negodovanjem na postupak žene kojim je dovela do smrti psa njoj onemogućili da idu u Evropu, kako je planirala.

Ja mislim samo da smo joj učinili uslugu. Jer kod nas samo ima sreće što mi nemamo zakone, pošto bi inače zaglavila robiju ili da volontira negdje u azilu za napuštene životinje, eventualno liječenje. U Evropi je sigurno ne bi dočekala samo osuda javnosti. Al, šta zna Evropa, mi smo ti koji smo napredni, iako živimo aman pa u pećinsko doba.

U razgovoru na ovu temu, jedna Nejra mi reče da i svete knjige osuđuju svaku okrutnost prema životinjama svojim zakonima i obećavaju oprost grijeha, pa ima priča o prostitutki koja je završila u raju jer u pustinji napojila kuju vodom iz svoje cipele. Nisam znala za to. Al vjerujem da je ta prostitutka, ups, izvinjavam se ovima koje i ta pojava vrijeđa i zagađuje naš sterilni, bogougodni svijet, završila u raju.

A za ovu gospođu svoju zemljakinju se iskreno nadam da će završiti u Evropi. Tamo gdje mama je mama. Al nije zakon. Već zakon takve mame poput nje smješta gdje i dolikuje.

Pročitaj još

Od iste osobe




Najnovije