Hrabra LolaNaslovna vijest

Kako su 343 žene ispisale istoriju tako što su progovorile o svojim abortusima

Na današnji dan, 5. aprila 1971. godine, u Francuskoj, 343 filmašice, spisateljice, glumice, pjevačice i filozofkinje su okončale tišinu koja je trajala predugo.

Priredila: Nataša Bursać

Izvor: Time

Foto: yahoo.com

“Milion žena se odluči na abortus godišnje u Francuskoj”, stoji u manifestu koji je objavljen u magazinu Nouvel Observateur. “Javno izjavljujem da sam jedna od njih. Izjavljujem da sam imala abortus. Zahtijevamo (otvoren) pristup kontracepciji; zahtijevamo abortus.”

Abortus je u Francuskoj bio kriminalna radnja još od 1810. godine, tokom vladavine Napoleona Bonaparte, i taj je manifest pokrenuo debatu koja je odjeknula kroz najviše nivoe vladavine. Napisan uz pomoć intelektualke Simone de Bovoar (de Beauvoir), te uz podršku mnogih tadašnjih zvijezda, tekst je brzo procirkulisao kroz čitavu zemlju.

Bilo je potrebno samo nekoliko dana da ove 343 žene prozovu “kurvicama” (salopes).

Simon de Bovoar, Roza Parks, Silvija Plat, Virdžinija Vulf – šta im je zajedničko?

Žene širom svijeta, od Evrope do Novog Zelanda, pa i SAD su se organizovale.

U to je vrijeme, po procjeni stotine hiljada žena u Francuskoj pristupilo ilegalnom abortusu godišnje. Neke od njih su imale sreće, odnosno mogućnosti da priušte sebi privatne klinike i tretmane u klinikama u inostranstvu, ali je ipak većina njih “okušala” svoju sreću na kuhinjskim stolovima i ordinacijama u mračni ulicama (ilegalni izvršioci abortusa su nazvani onima koji prave anđele – faiseuses d’anges).

Dakle, ne samo da su rizikovale svoje živote, već su bile pod rizikom da odu u zatvor.

Izvor: yahoo.com

Pokret žena, koji je započeo Mouvement de Libération des Femmes (MLF), je zapravo nastao nakon talasa protesta 1968. godine – vrijeme u kojem je pobuna bila toliko česta pojava na ulicama Pariza da je policija popločala iste da bi se riješila kamene podloge koja je po potrebi protestantima poslužila i kao izvor projektila. Ali je vrijeme borbe žena za njihova reproduktivna prava tek započelo.

Žene su ispustile praiskonski vrisak. Nitko ih nije čuo.

MLF je osnovan 1970. godine da zagovara puno pravo žene za autonomijom nad njenim tijelom. Sloboda izbora je bila centralna ideja, posebno kada su žene širom svijeta uvidjele da bitka dobijena tokom 60-ih za jednaka prava nije uvijek donosila odgovarajuće rezultate ženama.

Mari-Žo Bone (Marie-Jo Bonnet), istoričarka i autorka memoara Mon MLF (Moj MLF), se pridružila pokretu već 1971. godine. Odgojena u konzervativnoj katoličkoj porodici, na sjeveru Francuske, u MFL-u je pronašla novu porodicu, tokom svojih 20-ih. Ova joj je grupa, kaže, promijenila život.

“Ženska tijela su njihova teritorija, a koju je kolonizovala moć muškaraca”, rekla je za TIME. “To je emancipacija. Uzimamo nazad moć nad našim životima.”

Feministkinje poput De Bovoar su zagovarale da – pored medicinskih rizika i narušavanja privatnosti – bez pristupa abortusu, žene ne mogu biti punopravno građani Francuske. U dodatku manifestu, stoji objašenjenje da je abortus bazični preduslov slobodnog društva. Uostalom, kako su žene mogle potvrditi svoju nezavisnost u sferama politike i biznisa, ako ne mogu potvrditi nezavisnost nad njihovim tijelima?

Znate li zašto hiljade žena svakog 26. septembra marširaju u vjenčanicama?

Manifest je uradio upravo to: povjerio je ženama mjesto u javnoj sferi da rasparve o datom pitanju.

Organizatori su radili brzo, prateći upravo objavu manifesta da naglase pokret. De Bovoar je svjedočila naredne godine na suđenju 16-ogodišnjoj žrtvi silovanja Meri-Kler (Marie-Claire), koja je osuđena zbog abortusa. Suđenje su mediji detaljno pratili, ukazujući na probleme na koje nailaze mlade i siromašne djevojke kada je upravo abortus u pitanju. Meri-Kler je oslobođena.

Nakon nešto manje od godinu dana kako je manifest objavljen, ministarka zdravlja Simon Vel (Simone Veil) je 26. novembra 1974. godine Nacionalnom Savjetu (tada 98% istog su činili muškarci) prezentovala nacrt zakona koji bi legalizovao abortus.

Sa datim manifestom, Veilin prijedlog je rezultovao jakim saveznicima, ali i nasilnim protivnicima. Članovi Savjeta su ju napali, te ju je jedan od njih uporedio sa Hitlerom. Isti je poslije izjavio da nije znao da je Jevrejka, i da je preživijela Aušvic i Bergen-Belzen.

Ona je, ipak, nastavila svoj projekat, uprkos prijetnjama smrću i svastikama koje su bile crtane po zgradi u kojoj je živjela.

Napokon, Zakon je izglasan 1975. godine.

Nisu sve “kurvice” zapamćene u istorijskim knjigama, kao što je to slučaj sa Veil i De Bovoar. Ali je njihov inicijalni podvig, njihov MeToo po pitanju abortusa, testament snage i solidarnosti poslužio kao jak primjer promjene za koje žene mogu da se založe kada zajedno naglas nešto kažu – a što će mnoge prepoznati u današnjem svijetu.

Pročitaj još

Od iste osobe




Najnovije