Kad sljedeći put kupite indijski orah, sjetite se ovih žena
Bol je još jači u večernjim satima, kada počnu da se pojavljuju žive rane.
Foto: AlexGrec / Shutterstock.com
Voda može samo malo da ublaži agoniju, jer otvara stare rane. A njih je puno, svuda. Ona se trza dok priprema večeru za svog muža, kćerku i dva sina. Sjeckati luk i čili je živo mučenje. Naročito kasnije, kad hranu jede rukama, jer ovdje nama ni kašika ni viljuški, a začinjeni kari je rasplače od bola.
Ovo je život tridesetogodišnje Pušpe Gandi (Pushpa Gandhi), koja živi na jugu Indije. Ona svoju porodicu prehranjuje ljušteći indijski orah.
“Život mi je uništen”, kaže dok sjedi na zemlji hrpa orahovih ljuski, u selu Pudhukupam, u državi Tamil Nadu, gdje radi. Ožiljke od kiseline nema samo na šakama, već i na rukama i licu.
Pušpa Gandi je nevidljivo lice prehrambene industrije koja utoljuje ogromnu glad Britanaca za indijskim orasima. Naime, u Velikoj Britaniji je samo 2016. pojedeno 17.000 tona indijskog oraha – za 35 odsto više nego 2012. godine.
Otkud tolika pomama za indijskim orahom? Prvo, sve više ljudi koji se okreću isključivo veganskoj ishrani je doveo do toga, a indijski orah u tom slučaju ima višestruku primjenu – od energetksih šejkova, do namaza i salata, pa sve do veganske alternative mlijeku, siru i pudingu. Uz to, indijski orah je bogat izvor proteina, magenzijuma, kalijuma, gvožđa i cinka, a monozasićene masne kiseline su linija odbrane od kardiovaskularnih oboljenja.
Međutim, rijetki u svemu tome razmišljaju kako indijski orah dospijeva u naše prodavnice i u naše kuhinje. Ovi plodovi, koji se prerađuju u Indiji i Vijetnamu, se ručno ljušte. Plod ima dva sloja tvrde ljuske, između kojih se nalaze kardol i anakardinska kiselina – supstance koje nagrizaju kožu i izazivaju teške opekotine, piše Emili Klark (Emily Clark), novinarka britanskog Daily Mail-a.
Indijski orah uglavnom ljušte žene. Najčešće bez rukavica, jer tako ubrzavaju rad, a brzina je za njih jako bitna jer ona određuje koliko će biti efikasne u svom poslu pa, shodno tome, i kolika će im biti dnevna zarada.
Opekotine i ožiljci od kiselina, i to ne samo na dlanovima, nego i na rukama i licu, su životna stvarnost za više od 500.000 radnika u Indiji zaposlenih u manufakturama ljuštenja indijskog oraha.
I Pušpa, kao i sve ostale žene koje obavljaju istovjetni posao, rade bez ugovora i plaćenog odmora, stalni prihodi im nisu garantovani, o penziji da i ne govorimo. Najmlađa djevojčica koja radi zajedno s Pušpom je 13-ogodišnja Suganti (Suganthi) Ramalingami, koja izostaje iz škole da bi radila.
Plodove uglavnom ljušte golim rukama, jer ni rukavice najčešće ne dobijaju, a ukoliko bi ih i dobile, vjerovatno im ne bi pretjerano bile od koristi. Naime, rukavice bi usporile proces ljuštenja, a ove žene su plaćene po kilogramu oljuštenih plodova – cijelih osam centi!
Kad bol postane nepodnošljiv, tek tad zatraže ljekarsku pomoć, ali samo zbog toga što sve troškove liječenja snose same, dok Uma Džajamurti (Jayamurthi), medicinska sestra u lokalnoj bolnici Kudalore, kaže da često dolaze pacijenti koji su ostali bez jagodice prsta. U međuvremenu, ove žene nastoje da same ublaže svoje patnje i rane na rukama koje izgledaju kao zgarište.
Ali, to ne ide tako lako, jer ih i nakon višečasovnog iscrpljujućeg rada čeka briga o domaćinstvu, gdje su žene te koje i dalje kuvaju i brinu o djeci i mužu.
“Počinje da peče”, govori Pušpa nakon pet sati rada. “Kad poslije rada odemo kući i operemo ruke, pojaviće se potkožni čirevi. Potrebna je cijela sedmica da prođu, a onda se pojave novi.”
Pušpa dnevno zarađuje svega 200 rupija (oko tri evra), za oko 10 kilograma oljuštenih oraha. To nije dovoljno za život njene porodice. Ona i njen suprug, koji je zidar, često nemaju novca da izmire račune, pa pozajmljuju novac uz kamatu od 3%. Trenutno duguju 600 evra, pa Pušpa nastoji da tokom dana oljušti što više plodova. A to znači i veće rane.
Ove žene su napravile tvoje Zara hlače. Sada, žele da im za to pošteno plate!
Dobrotvorna organizacija “Traidcraft Exchange” prst upire u lanac kojim indijski orah dospijeva do evropskih supermarketa i kupaca, što trasira put basnoslovnoj cijeni ove namirnice, ali samo kada je kupujemo.
Istovremeno, srozava cijenu rada onih koji nam je takvu i serviraju, primoravajući kompanije da zapošljavaju jeftinu radnu snagu, uglavnom djecu i žene.
