Lole iz komšilukaNaslovna vijest

Upoznala sam Nigerijku Okoli Kikelomo, koja u Zagrebu besplatno kuha za siromašne

Sjećam se prvog snijega ove godine, ali ne zato jer je pao na moj rođendan, nego zbog svega što sam ta dva dana proživjela zahvaljujući prijateljici koja mi je došla u goste.

Piše: Ana Kolar

Foto: MamaVeek's Kitchen / Facebook

Vani je sve bilo bijelo, još je uvijek trajao Advent, bilo je hladno, a ja i Bernie hodale smo gradom kao da nikog drugog nema na cesti. Pričale smo talijanski, umirale od smijeha, promatrale kako jedna drugoj ukazujemo na neke stvari koje su nam promaknule.

Bilo je zanimljivo gledati i slušati kako se sama “šali” na račun svoje rase. Naime, Bernie je iz Gane i doslovno je, kako bi se reklo, ne možeš sakriti. Još je i pao snijeg, pa je stršala u svoj toj bjelini u gradu.

Prolazile smo ulicama, izbjegavale hrpe snijega koje su padale s krovova uz obavezan njen komentar: “Nisam došla u Zagreb da postanem bijela!” ili pak, kad smo prošle pored neke parfumerije koja je u izlogu imala poster s obnaženim tamnoputim manekenom, Bernie je samo sretno poskočila i zaurlala: “To! Napokon nisam sama!”, naravno, nije se osjećala sama, ali malo joj je smetalo da je gledaju kao neku atrakciju.

U Italiji u kojoj je cijeli život, Afrikanci već odavna nisu ništa neuobičajeno. U Hrvatskoj je bitno drugačija situacija, čak i u Zagrebu koji se diči otvorenošću i europskim vrijednostima.

Foto: Ana Kolar

U tim našim šetnjama centrom grada srele smo neke moje poznanike i prijatelje, ali i sama Bernie je privukla k meni neke nove ljude.

Dokle sam živa neću zaboraviti trenutak kad smo nasred Ilice dobile poziv na ručak. Filmska scena, nas dvije izlazimo iz dućana, a prema nama troje Afrikanaca s osmijesima od uha do uha idu u zagrljaj Bernie samo zato jer je iste boje kože.

Ja sam stajala sa strane i promatrala cijelu situaciju, bilo mi je lijepo vidjeti kako se netko veseli nekome samo zato jer dijele jednu fizičku osobinu. Odmah su, nasred ulice, razmijenili tko je odakle, do kad su i zašto u Zagrebu.

Stajala sam tamo i saznala da su svi troje iz Nigerije, a moja frendica iz Gane (dobro, to sam znala). Nigerijka, kojoj tada nisam znala, ime pozvala nas je na ručak, ali mi se, nažalost, nismo odazvale jer smo imale neke druge dogovore. U povratku mi je Berni skrenula pozornost na grafit na ulazu u vežu gdje nas je gospođa pozvala na ručak.

Naime, Bernie je u samo jednom hodanju Ilicom primijetila da je taj neki grafit afrički i da baš strši. Ja taj grafit do tada nisam niti vidjela, a rođena sam u Zagrebu i gotovo svaki dan prođem Ilicom bare jednom.

Foto: Ana Kolar

I sve bi to, s vremenom, palo u zaborav da prije neki dan nisam otišla putem tog afričkog grafita na Ilici. Na grafitu je prikazan profil lica žene tamne puti s ljubičastim turbanom na glavi.

Ušla sam unutra, u dvorište, da potražim gospođu koju sam prije par mjeseci slučajno srela na cesti, a danas je evo, otvara restoran dva kućna broja dalje.

U novinama je bila spomenuta adresa Mama Veek’s restorana, ali nisam razmišljala o brojevima i adresama, uvjerena da je restoran na istom mjestu kao i u siječnju. Nije bio. Susjed na katu je puštao neku opuštajuću muziku i pitao me može li mi pomoći te uputio na dva broja dalje. Kaže, svi su preselili tamo.

Dva broja dalje, ušla sam u slično dvorište, tamo su opet bile neke radnje, stara krčma, nekakav birc… i stari restoran preimenovan u „Mama Veek’s kitchen“. Nisam mislila u subotu pričati s njom, već sam došla samo da dogovorimo termin kad ćemo malo popričati o njoj i restoranu. Bila sam uvjerena da joj je na dan otvorenja bilo previše svega i da joj se neće dati još jedan intervju davati dok sve kuha sama.

Foto: Ana Kolar

Da, dobro ste pročitali. Sama. Bilo je dva popodne, restoran se otvarao u četiri, ali Okoli Kikelomo nije odustala od toga da i mene ugosti i popriča sa mnom. Tako sam ostala nekih sat vremena i pričala s njom o restoranu, od kada je u Zagrebu, zašto nema nikoga da joj pomogne, zašto Mama Veek… toliko sam joj pitanja htjela postaviti, ali bilo mi je neugodno jer je stvarno bila do grla u poslu.

Ali, osjetila je da može, smješkala mi se cijelo vrijeme razgovora. Ispričala sam joj da nas je prije nekoliko mjeseci pozvala na ručak, a da je meni to bilo čudno jer nisam navikla na takvu toplinu. Mi u Zagrebu znamo biti dosta rezervirani.

Objasnila mi je da ime restorana i dolazi zbog toga jer se osjeća kao majka, a majka i jest. Troje ih je ostalo u Nigeriji, a ona se udala ovdje u Zagreb. Nisam kopala dalje, osjećala sam da je bolna tema.

Za to vrijeme kuhala je ne znam više koje jelo, sve je bilo prožeto mirisima i bojama, vidjelo se da se tu nikakav konkretan i precizan recept ne slijedi. Ispitivala sam ju o hrani, nudila joj pomoć, odbijala je sve. Stvarno, kao majka koja može sve sama, a ti se, dijete, sjedni, odmori i opusti.

Foto: Ana Kolar

Gledala sam kako miješa kilograme povrća svih boja, rekla mi je naziv jela, zaboravila sam ga, ali nisam zaboravila zašto kuha baš toliko povrća. Kaže, ne jedemo dovoljno povrća i stalno smo svi bolesni, a to je tužno. I opet, Mama Veek, Majka Veek.

Restoran koji je otvoren, po drugi puta ove subote, funkcionira po principu donacija. Okoli kuha, napravi sve, a ti daš što daš, ako nemaš, ne daš. Bitno je da nismo gladni. I da jedemo kuhano i puno povrća. Zato u njenom restoranu ne možeš vidjeti cjenik, jer joj to, kaže, nije bitno.

Jedino mjesto gdje sam našla izražene cijene bilo je na ploči, ispisano kredom u boji koliko košta koje egzotično voće ili povrće. Dakle, može se k njoj navratiti i u nabavku, takvih plodova ćete teško pronaći u dućanima i supermarketima, a osmijeh ćete isto vrlo teško dobiti iz kapitalizmom izmučenih zaposlenika.

Foto: Ana Kolar

Nekoliko puta u razgovoru spomenuli su se mirisi koji su zavladali cijelim dvorištem, doslovno se do Britanca osjetilo da se nešto fino kuha u Okolinoj kuhinji. Moguće da sam ja sve to osjetila još jače jer do tog trena još ništa nisam jela taj dan, ali nije ni ona, a kuha za stotinjak i više ljudi.

Kaže, izbacila je jednog iz kuhinje jer ne samo da joj nije pomogao, nego je i krao hranu, a dala mu je da si ode kupiti za jesti. I da mu svaki drugi dan 50 kn, ali on se svako malo vraća jer mu je dosadno i nema još radnu dozvolu, pa dane krati u njenom restoranu.

Sve je polako sjedalo ja svoje mjesto i riječ Majka je stvarno bila i više nego očita.

Da, u kuhinji je bilo na kile namirnica i začina, samo uređenje je skromno, ne misli se previše na dekoraciju i nepotrebne detalje, hrane će biti za koliko će biti. Možda se neće svi natrpati, ali jedno u restoranu mame Veek ne nedostaje niti će ikad nedostajati, a to je ljubav. Ona topla, majčinska ljubav kojom kuha i priča s tobom.

Gepostet von MamaVeek's Kitchen am Samstag, 6. April 2019

Na odlasku sam pozdravila i najavila se jedan drugi put, da probam neko od tih šarenih jela koja je spremala ili barem pohane banane, čujem da je to sjajno. Nije mi dala da odem bez zagrljaja, pa i nisam. Zagrlile smo se čvrsto, zaželjela joj sreću na otvorenju i da nešto i pojede. Jer, ne smije biti gladna.

Ja sam zaboravila na glad neko vrijeme, njen me zagrljaj i razgovor nahranio taman za do kuće, gdje sam si pripremila kuhani obrok s puno povrća. Jer to je bitno.

Do idućeg puta,

Zagrljaj,

A.

Pročitaj još

Od iste osobe




Najnovije